Apel za obitelj Vukić

Obitelj Vukić, za koji dan neće više imati gdje živjeti. Porezna uprava u Zadru sramotno je prodala njihovu preko 200 godina staru kuću, jednu od prvih kuća u Arbanasima, građenu oko 1800. godine..

Njihov porezni dug iznosio je svega 92.000,00 kuna – bez kamata, a sa kamatama u trenutku prodaje iznosio je oko 288.000 kuna. Kada je objavljena lista poreznih dužnika, sve je postalo kristalno jasno! Miro Vukić dužnik je br. 92. na toj listi.. Jedino se Miru Vukiću prodala kuća, jedina nekretnina koju je imao u posjedu, njegova starina, njegov dom u kojemu živi devetero ljudi. Nameće se pitanje : zašto se baš taj predmet „gurao“, zašto ne npr. netko s početka liste? Zašto mali dužnik, zašto ne veliki ?

Deložacija obitelji Vukić zakazana je za 8.11. u 10,00 sati ujutro.

Teško vrijeme iščekivanja, izrodilo je mnoge emocije, okupilo mnoge ljude koji shvaćaju da je obitelj Vukić izvukla deblji kraj u životu. Ti isti ljudi doći će toga dana ispred Vukićeve kuće iz svih krajeva lijepe naše Domovine, i stati pred kuću obitelji Vukić, pružiti im ruku podrške, da znaju da u ovako teškim trenucima života – nisu sami.. Na taj način želeći ukazati javnosti da se preispita postupak Porezne uprave i pravosuđa.

Potaknuta time što mnogi ljudi ne shvaćaju da su članovi obitelji Vukić žrtve nepravednog sistema, odlučila sam i ja, kao prijateljica i aktivistica udruge Živi zid, napisati svoje pismo potpore obitelji.

Teško je ponekad vidjeti stvari onakvima kakve jesu. Često se pitamo u pojedinim periodima života – zašto se ovo događa baš meni , zašto je moj križ tako težak? Zašto nema nikog da mi pomogne? I, dok se pitanja nižu, vrijeme leti, donosi nam mnoge ljude na put, ljude vrijedne naše pažnje, ali mi ih – zaokupljeni pitanjem – zašto baš meni – ne primjećujemo….

. A oni prolaze pokraj nas i nude nam riječi utjehe.. Dugujem ovu priču svima koji poznaju ili ne poznaju obitelj Vukić iz Zadra, iz Arbanasa, gdje i ja živim, s prekidima već 23 godine. . Oduvijek sam voljela ovo predgrađe Zadra, bez pošte, trafike i bankomata; priče starih Arbanaški ispod prozora u šest ujutro.. Zalaze sunca, juga i bure na moru.. Nisam se puno družila s mještanima, jer oni teško primaju došljake u svoj uži krug, a i bila sam zaposlena; rano sam počela raditi , bila sam mlada majka, s dvije djevojčice, suprug pomorac..

Nakon četiri godine izbivanja iz Arbanasa, sretala sam iste stare susjede i nastavila svoj ritam života.. Sve dok mi u 2.mjesecu nije prišla gđa Višnja Vukić, Tinina mama i obratila mi se za pomoć. Eh, nemojte me krivo shvatiti – ja sam običan zaposlenik jedne medijske kuće; ali i da nisam zaposlena na tv-u, ja bih bila pronašla način da dođem do medija samo da se pomogne obitelji Vukić!

Toliko nam je trebalo da se upoznamo, a između naših kuća samo su tri kuće, samo su nas tri kuće dijelile od prijateljstva koje će trajati do groba.. Pred njihovu prvu deložaciju u ožujku ove godine,mjesec dana, svakoga sam dana, ujutro i navečer , bila u Vukićevoj kući, pišući s njima dopise prema ministarstvima, Vladi, Uredima za ljudska prava, hrabreći jedni druge da nepravda ne može i neće pobijediti, da Bog to neće dopustiti.. Onda je uslijedila prva lijepa stvar, koja je povezala naše obitelji. Tina je planirala krstiti svoja dva predivna blizanca – Luka i Ivano, tako se zovu ta dva predivna plavokosa momčića koje budno morate imati na oku jer začas će vam se popeti na ormar, ubaciti fotić u wc školjku, ili učiniti neku još luđu ludoriju koju ne možete ni zamisliti !!!

Tina mi je rekla da je čekala s krštenjem jer je tražila kumu koja bi zaslužila biti uz njeno dijete i pratiti ga kroz život.. Mojoj radosti nije bilo kraja; kod nas je kumstvo kao rod, kad se obavežeš biti kuma, ti si odgovorna za cijeli život za to dijete, ti si mu druga mama. Srce mi je bilo ispunjeno najljepšim osjećajima, sličnim majčinstvu. Znala sam da sam tim činom doživotno vezana uz Vukiće, i da ću s njima biti i na početku i na kraju, da ću prevaliti brda i planine za njih, da dođemo do rješenja, da sačuvamo njihov dom.

Obitelj Vukić je predivna obitelj, sa svim svojim članovima – počevši od Višnje i Mira, njihovog sina Ante, marljivog studenta arheologije, do Tine i njezinog supruga Željka, njihove predivne

kćeri Silvije, koja ima 13 godina, kćeri Laure, petogodišnje djevojčice, i već prije spomenutih trogodišnjih blizanaca…

Sinoć je bilo izuzetno tužno u obitelji Vukić, plakala je mala Silvija, majka ju je grlila, tješeći je, počeo je plakati i mali Luka jer je čuo kako njih dvije plaču..I kamen bi proplakao u toj kući!

Tko može pomoći da se te suze zaustave? Tko može pomoći da se ova obitelj ne istjera iz kuće na ovu zimu koja je pred nama?

U ovoj kući rođen je dr. Ante Vukić, mladi zadarski predsjednik pravaša, koji je 1918. godine likvidiran u 32.godini života, jer je bio protiv talijanske uprave u Zadru; jedan svećenik, iz te kuće je potekao i dr. Kruno Krstić, (tu mu je majka rođena) lingvist i filozof, majka poznatog odvjetnika pok. Milana Vladovića, rođena je u ovoj kući… Koliko je to generacija, koliko intelektualaca…Ova bi kuća trebala postati spomen kuća – ili spomenik kulturne baštine..

Vukići su ušli u moj život u vrijeme kad sam trebala duhovni poticaj , kada sam trebala plemeniti cilj za svoje djelovanje.. Oni su pronašli mene, ja sam pronašla njih! Kao pojedinci ne možemo učiniti puno, ali kada smo zajedno, kad nas je više, ponese nas plamen, žar dobrote koji tinja u svima nama, iskonska želja da pravda bude zadovoljena! Tada je i Bog uz nas, i nitko nam ništa ne može! I ovaj put ćemo, uz pomoć ljudi, uz djelovanje zajedništva, odgoditi deložaciju, a onda – tko zna !?

Iz tog doma progovaraju preci glasom koji žudi za pravednošću, koji žudi da se očuva dom, hrvatski dom, koji nisu samo zidine s namještajem, već ognjište koje se ne smije ugasiti. Dom je plamen u srcu svake obitelji, i ako se on ugasi, ugasit će se i sunce.

Nije li najljepše što bi se ovoga Božića moglo dogoditi u Arbanasima, u Hrvatskoj, da svi zajedno u zahvalnosti dočekamo Isusovo rođenje u svojim domovima, s obitelji Vukić u susjedstvu, da zajedno pečemo kolače, pjevamo božićne pjesme i slavimo pobjedu Dobra nad zlim?

Ja vjerujem da je Bog uz pravedne,

« Ovako govori Gospodin: Nebesa su moje prijestolje, a Zemlja podnožje nogama! Kakvu kuću da mi sagradite, i gdje da bude mjesto mog prebivališta? Ta, sve je moja ruka stvorila, i sve je moje – govori Gospodin. Ali, na koga pogled svoj svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće.»

A mi dršćemo , Gospodine.. Dršćemo za pravdom. Dršćemo za Vukićevim domom..

Senka Župan, aktivistica Udruge «Živi zid»