Danijel Telesmanić: Smeta mi što se u domoljublje ugurava ustaštvo
Danijel Telesmanić Did ratnu je uniformu obukao u svibnju 1991. godine, a tri godine poslije preuzeo je zapovjedništvo 7. domobranske pukovnije Zadar.
Dvije tisuće branitelja je bilo pod njegovim zapovjedništvom, a danas, kad je imenovan predsjednikom novoosnovane Udruge dragovoljaca i branitelja Domovinskog rata 7. domobranske pukovnije Zadar, kaže da s jednakim žarom prati što se događa s „njegovim ljudima” svih proteklih poslijeratnih godina.
– Gdje su danas vaši branitelji? Prilikom osnivanja udruge najavili ste potrebu da se mnogima od njih pomogne, u čemu najviše?
– Moje momke zaista pratim sve ove godine, u dva desetljeća gotovo da nije bilo dana da se s nekim od njih nisam čuo. Nema zaborava. Dobro sam informiran gdje je tko, neki su ostali u vojsci, mnogi su našli posao u drugim područjima, neki su u zasluženim mirovinama. Kažem „zasluženim” jer mi kao zapovjedniku nije palo na pamet da ni jedan detalj ničijeg ratnog puta izmijenim, s momcima sam bio stalno i točno znam gdje je tko bio i kroz što je prošao.
Na žalost, ima pripadnika postrojbe koji su i danas „nigdje”, na rubu gladi i bez sredstava, ili su njihova djeca u takvom položaju. Njima treba naći posao. Udruga nije osnovana zato da bismo mogli pomoći, pomagalo se i dosad, ali udruga znači okupljanje, sinergiju, tajnika sa sređenom papirologijom. To nam je nedostajalo.
– Očekujete li kritike šire javnosti zbog toga što ćete se, temeljem vaših poznanstava, zauzimati za zapošljavanje branitelja i(li) njihove djece?
– To činim već dva desetljeća i nastavit ću. Za posao sam uvijek pomagao, gdje god sam mogao. Za pripadnike „moje” postrojbe vezan sam emocionalno i o tome me nitko ne treba propitkivati. I ja bih mogao „propitkivati” zašto danas mnogi nemaju osnovnog pijeteta prema ljudima koji su prošli pakao da bismo imali slobodan Zadar i slobodnu Hrvatsku. Sa čime se to branitelje počinje izjednačavati, zašto nestaje minimalno poštovanje prema čovjeku punom gelera u tijelu? Takvih je puno. Bio sam 91. član Ronilačkog kluba i 3. svibnja te godine svi su ti momci iz kluba, baš svi, toga dana obukli uniforme. Ja bih to trebao zaboraviti?
– Žalite za vremenima kada se u javnosti drugačije percipiralo branitelje? Je li i odnos prema Domovinskom ratu bio tada drugačiji?
– Ne žalim ni za čim. Sve bih ponovio. Druga je stvar kakvo mišljenje imam o percepciji javnosti prema braniteljima, uopće o poimanju domoljublja. Ono što Amerikanci, kao razvijeno društvo, nazivaju domoljubljem, ono čime se ponose, u Hrvatskoj se posljednjih godina naziva nazadnim i, što je još gore, u domoljublje se „ugurava” konotacija ustaštva.
Nastala je zapanjujuća distanca prema Domovinskom ratu, o kojemu se ni u školama ne uči. Neki u Vladi nazvali su ga građanskim ratom. Takav odnos naša Hrvatska nije zaslužila. I to je dio priče o osnivanju Udruge 7. domobranske pukovnije: pripadnicima naše postrojbe pomagali smo i do sada, a od sada ćemo još i više – rekao je ratni zapovjednik Danijel Telesmanić Did.
