IzdvojenoKulturaVijestiZadar

EKSKLUZIVNI VIDEO: Johnny Štulić: “Ukrali su moju imovinu. Lopovi mi duguju milijardu eura.”

Nakon što je Visoki upravni sud Republike Hrvatske ustvrdio da Croatia Records nije pravilno privatizirala nekadašnji Jugoton, otuđivši tako iznimno vrijednu diskografsku imovinu bendova i izvođača kao što su Ivo Robić, Azra, Bijelo Dugme i ostali, a o svemu se za ZADAR News oglasio i legendarni frontmen Azre Branimir Štulić Johnny s kojim smo prošli bitne dijelove njegove glazbene karijere u nešto više od 30 minuta razgovora. 

O čemu se zapravo radi? Sud je pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske utvrdio da vrijednost tih snimki, na temelju koje se rade nove snimke i kompilacije, nikada nije procijenjena, niti je za nju Croatia Records išta platila. Radi se o pravomoćnom kraju jedne od najnotornijih privatizacijskih trakavica u Hrvatskoj. U pretvorbi sredinom devedesetih godina, plaćene su nekretnine i druga imovina nekadašnjeg Jugotona, no vrijedna diskografska materija preuzeta je, prema odluci Visokog upravnog suda, u nepravilnom procesu, objavio je jučer Telegram.

Riječ je o tisućama i tisućama master snimki, od prvih pjesama Ive Robića, do kompletnih opusa nekih od najpopularnijih hrvatskih izvođača. Nakon raspada Jugoslavije, kao sljednica Jugotona preuzela ih je Hrvatska naklada zvuka i slike koja je kasnije preimenovana u Croatia Records. Udjeli te tvrtke, prema Zakonu o pretvorbi, devedesetih su privatizirani. Ukratko, Croatia Records je 28 godina koristila i zarađivala na snimkama koje nisu legalno bile njezine, piše u Telegramovom tekstu.

Sam Štulić, koji više od trideset godina tvrdi kako je najveća izdavačka kuća u Hrvatskoj desetljećima zarađuje milijune njegovih kuna i pritom mu ne isplaćuje ništa, mirno je primio ovu vijest. Još jednom je u opširnom razgovoru za ZADAR News ponovio da je pokraden. Objasnio je i kako Croatia Records ilegalno upravlja njegovom ukradenom imovinom. Kada je riječ o svoti koju mu Croatia Records duguje, Štulić govori da se radi milijardu eura s kamatama.



Pozdrav Johnny, kako komentirate novu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske?

– Meni to izgleda kao ona “sjaši Kurta da uzjaši Murta”. Jer sada ispada da ono što je vrijedno, to spada u kulturno blago i to je državno kulturno blago, a ono ostalo nije važno. Sad se ja nadam da ja ne spadam u kulturno blago jer nemam veze s Hrvatskom, a s državom Hrvatskom pogotovo. To je moje. Vidim da postoji na stotine udruženja za ovce, koze, svinje, fonograme, izvođače i Bog te pita što, a samo ja radim i stvaram profit. Ja sam u goroj situaciji nego Isus. On je morao pet tisuća ljudi nahraniti s jednim kruhom, a ja moram milijune. Pa to je nemoguće.

‘Šibicarenje umotano u celofan’

Da, vrlo delikatna situacija. Kako osobno doživljavate sve ovo, ispada prema ovoj presudi da ste cijelo vrijeme bili u pravu i da je točno ono što ste govorili?

– Pa sigurno da sam bio u pravu kada sam ja jedini ‘Onassis’ nakon ‘Onassisa’ (Aristotel, op.a.), bar na Balkanu. Bez centa sam napravio sve, ali sam apsolutno sve plaćao. Drugim riječima, Jugoton je bila ilegalna firma od samog početka, to je nacionalizirano. Sve što su oni radili je nelegalno, ali ja sam sve svoje troškove plaćao, sve legalno. Oni nikad nisu plaćali nikakve namete pošto cijela takozvana muzička industrija, Jugoton, Zamp, Sokoj i sva ova parazitska udruženja koja postoje, to je samo izvoz sredstava i njima nitko ništa ne može. Jer ti ako nekoga ubiješ, imaš svoja prava. Međutim, ako ti sviraš neku pjesmu i ne platiš to što sviraš, kasnije se o tome ne razgovara. To samo znači da su zaštićeni kao bijeli medvjedi zbog izvoza sredstava. Ništa drugo ne postoji, to je naprosto šibicarenje umotano u celofan. Tako izgleda muzička industrija. To su krvopije na kub. A ja sam sve svoje plaćao. Ti (Jugotonovi, op.a.) tipski ugovori su vrijedili samo šest mjeseci iskorištavanja. Meni oni ništa nisu platili, samo su plaćali refundiranje studija. To sami sebi plaćaju de – facto. To njihovo plaćanje i refundiranje studija je samo ulog da bi mogli uopće poslovati. A ja sam plaćao sveo stalo. Više sam više potrošio novaca na taksi.. ja sam sve svojim novcima financirao na svoj kredit. Takvo je bilo vrijeme, u komunizmu nisi smio imati novce de – facto. Takvo je bilo vrijeme i ne razumijem zbog čega se sad svi prave ludi.

Koliko je vam je dužna do danas Croatia Records prema vašoj procjeni?

– Ja sam sve kamate plaćao, a oni mi duguju isto onoliko koliko su platili Rafale (francuski vojni avioni, op.a.), milijardu. Recimo 999 milijuna. Točno toliko s kamatama.

‘Duguju mi milijardu eura’

Dogodio bi se veliki potres kada bi krenuli u isplatu vaših legalno zarađenih novaca.

– Ja sam od samog početka, ima od toga 40 godina.. samo nisi mogao ništa napraviti jer je bio onaj sistem, a sada možeš još manje. To je sve isto, samo se mijenja pakovanje.

Je li paradoksalno da u ovom sistemu koji je demokratski zapravo možete puno manje nego što ste mogli onda?

– To nema veze s demokracijom. Demokracija je.. moguće da postoji u Švicarskoj, ne znam za negdje drugdje, a ta ideja demokracije iz Atene iz zlatnog doba, to je bila radikalna demokracija. Bilo ih je tri tisuće koji su bili tri tisuće gospodara. To je Alkibijad (državnik i vojskovođa, op.a.) prvi još u ono vrijeme opisao kao opće poznatu budalaštinu. Tako da je meni savršeno svejedno. Meni ništa ne pomaže kad radim pjesme. Ili ću je napraviti ili je neću napraviti. Ja to nisam nikad ni htio ni prodavati, naprosto je bilo tako sve postavljeno skupa. Na kraju krajeva, to je ipak u ono vrijeme, koliko je sad ovo, tako je u ono vrijeme bilo ono. I onda sam naprosto morao, jer u ono vrijeme ako naprosto nisi bio u kolhozu (neka vrsta zadrugarstva, op.a.) i ako se nisi družio, bio si asocijalni element. Morao si nešto raditi. To je bio Jugoton, bila je takva politika i ideologija. Kao i što sam morao ići u vojsku, ali mi se nije išlo, ali sam morao ići. Morao sam ići i u školu, a uopće mi se nije išlo. Ako danas ne ideš u školu, kažnjavaju ti roditelje, recimo. Ne vidim moju krivicu u tome.

I što vam sad preostaje, negdje sam pročitao da ste izjavili da su vam u Srbiji uvažili barem žalbe, dok na hrvatskim sudovima nisu ni to.

– To je bilo prije četiri, pet godina. Odbili su me na sve tri sudske instance i proglasili su me strancem. To je sve banditski sistem.

Mislite li išta novo poduzimati u Hrvatskoj temeljem ove nove presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske?

– Probao sam prije četiri, pet godina, ali unutar 24 sata ti advokati postanu advokati Croatia Recordsa. U 24 sata. Kažu mi da zaboravim na sve i da živim od sviranja na radiju. Pojela maca. Doslovce tako.

Drugim riječima, niste uspjeli pronaći pravog odvjetnika u Hrvatskoj?

– Tko će se usuditi? Ako ti ne platiš pretplatu ili pjesmu koju sviraš ako ne platiš njima ili ako ne platiš stan mjesec dana, ide odmah ovrha i gotovo. To je sve 200, 300, 1000 eura, a ovo je milijarda. Poslije šest mjeseci od 100 posto 90 ide meni, oni su samo štamparija, a 10 posto ide njima. Tu su i kamate, skinuli su i moj copyright Azra Music. Oni su se ogriješili s apsolutnim uživanjem. To je naprosto čisto robovlasništvo.

To je za izdavaštvo, a što je s autorskim pravima?

– Ne govorim o tome, autorska prava su jedna stvar, a ovo je druga stvar. Ovo je moja imovina. Ja nikad s njima nisam imao ugovor i nikome nikad ništa nisam prodao. Oni su prodavali moju imovinu.

Od Croatia Recordsa nikad niste dobili niti jedne lipe od osnutka Republike Hrvatske?

– Nisam dobio ni u Jugoslaviji, a kad sam otišao, od ’84., do ’91. sam dobio tri tisuće maraka. Ja sam jedini u Jugotonu prodavao albume više nego Bijelo Dugme. Prodavali su albume Srebrna krila, Novi Fosili. Imam od ’90. godine Zlatnu pticu kao kompozitor koji je prodao milijun nosača zvuka. Tu Zlatnu pticu nema nitko osim mene, pa ni Novković (Đorđe Novković, op.a.). I to ako kompletni autor. Imao sam šest mjeseci i veliki postotak, išlo je tu do 15%, prema tome, to je moja imovina koju su oni (Jugoton) mogli eksploatirati šest mjeseci. Nakon toga su trebali napraviti ekskluzivni ugovor. Oni su imali ugovor na samo šest mjeseci, što je bio pripravnički rok. Međutim, oni su tih šest mjeseci ostavili i zašto bi plaćali kad ne moraju plaćati.

U Hrvatskoj je rečeno da ne možete dobiti novce ni od Zampa ni od Croatia Recordsa jer nemate državljanstvo Republike Hrvatske.

– Prije nekoliko godina Babogredac (Želimir Babogredac, op.a.) je izjavio da mogu dobiti autorske honorare samo ako se upišem u ZAMP. Kakve to veze ima s ičim? A opet, ja nemam ništa ni s Croatia Recordsom. Ja nemam ništa ni s Jugotonom. Poslije šest mjeseci eksploatacije mog ugovora s Jugotonom, ostalo je nevažeće. Kakve ugovore imaju nogometaši? Godinu dana, ili produžiš ili ne i onda je gotovo. Po čemu je ovo razlika? A oni dobivaju milijunske iznose. Ja nisam dinara dobio od toga. Sve sam sve plaćao sam jer je to bio drugi sistem i druga zemlja. Na kraju, to je bila moja zemlja. Nisam ništa nikome poklanjao, ali tada se drugačije nije ni moglo. Ovo je sad drugo vrijeme, ali ovo je moja imovina i ona nije državna. Neka svatko uzme ono što mu pripada. Tko hoće neka radi, tko ne želi raditi, ne mora raditi. Govorim načelno. Nema tu pravde kad je Jugoton bio ilegalan od samog početka. Po čemu su sad ovi (Croatia Records, op.a.) legalniji?

Croatia Records tvrdi da su pravni sljednici Jugotona.

– Oni su pravni sljednici vrbe na svirali. Pereš novce i opravdavaš zločin. Tu nema kraja i sve se svodi na poznatu prepirku od prije stotinu godina o tome što je revolucija, a što je kontrarevolucija? I onda, poslije teških diskusija su se složili da je to samo pitanje datuma.

‘Što ja imam s Hrvatskom? Ništa’

Interesantno je sve što ste dosad rekli, mi ćemo vjerno prenijeti vašu izjavu pa vam se možda javi neki odvjetnik iz Hrvatske pa da pokrenete neke pravne procese.

– Meni je to.. ja s Hrvatskom ništa nemam. Niti je vidim, niti je čujem, a niti ona sa mnom ništa nema. Moj cijeli taj posao je bio iz Jugoslavije s kojom također ništa nisam imao osim da sam se tamo zatekao. Sad ne mogu u Božje namjere propitkivati, tako da ja s nikim ništa nemam i to je moje. Nikome ništa nisam ukrao i sve što sam trebao sam platio. Jer da ja nisam plaćao, nikad ništa bilo ne bi. Nikad od nikoga nisam dobio dinara.

Kad ste zadnji put bili u Hrvatskoj?

– Tamo negdje, krajem maja 1991. godine. Znam da sam u to vrijeme snimao onaj dokumentarac o sebi u Sarajevu, a pošto su aerodromi bili zatvoreni, otišao sam u Beograd pošto su tamo aerodromi jedino radili.

‘U Hrvtskoj nisam bio od 1991., ljudi vjerojatno vide Njaku pa ga zamijene sa mnom’

I više se nikad niste vratili u Hrvatsku? Ni u Nin? S vremena na vrijeme se pojavi informacija da ste bili u Ninu.

– Ne. To je najvjerojatnije bio Njake.

Da, on svira Azru.

– Da, njega vide pa misle da sam to ja, ali imaju krivu predodžbu o meni pošto on ima dvaput veći nos od mene. Nikad me nitko nije vidio pa lakše prođe.

Vrlo vjerodostojno vas Njake interpretira.

– Isto toliko koliko njegov nos liči mome, tako i njegova interpretacija liči mojoj interpretaciji.

Nažalost, jedino što je ostalo od tih svirki je da on nešto odsvira pa onda vaši fanovi dođu.

– Nije on jedini, ima ih na stotine, ali govorim zbog toga što je on iz tvog grada.

‘Nin sam poznavao kao vlastiti džep. Najljepši je bio kad nije imao struju’

Fali li vam Zadar, Nin i ovaj kraj. Dolazili ste, boravili ste tu.

– U Ninu sam bio 1954. godine, iako se toga ne sjećam jer sam imao godinu dana i onda sam kasnije redovno dolazio. Tada sam ga znao u džep, ne Nin nego na tri kilometra uokolo, ali vidim da se Nin promijenio puno. Više se ne bih ni snašao.

Pa dobro, kuća vam je nekih pedesetak, šezdeset metara od mora, nije daleko.

– Ma nije stvar u tome, moram reći da sam Nin znao dok još nije imao struje i takav mi se vrlo sviđao i puno mi je to pomoglo u mom književnom radu zato što su ljudi živjeli kao što su živjeli tisućama godina prije toga, od pamtivijeka. Onda sam ja vidio kako je to vjerojatno i Homeru izgledalo. I kako je. I to mi se daleko više sviđa nego ovo sad. Nema usporedbe, ovo je kič, turbokič.

Postoji li možda neka pjesma koju ste posvetili Ninu?

– Nisam nikome ništa posvećivao. Moram sam pjesmu nekako nazvati. Zvale su se Tanje, Jasne Sanje, moraš pjesmu nekako nazvati. To je kao priča o portretu Mona Lise, ona se mogla i drugačije zvati. Ali, Da Vinci je fora, a ne Mona Lisa. Tako je. U ovom slučaju je Johnny fora, slažem se 100 posto. Nikome ništa nisam posvetio.

‘Nikome nisam posvetio niti jednu svoju pjesmu’

Ljudi se često prepoznaju u nečemu..

– Ako se ne prepoznaš u ničemu, nitko ne i ne primijeti. To je jedan od uzusa zanata, moraš znati kako ćeš napraviti nešto. Neke veze imaš, ne živiš na Marsu, ali u principu nisam ništa nikome posvećivao. Radio sam pjesme za sebe i morao sam ih nekako nazvati. Tako sam upotrebljavao fotografski pristup kao što je krokie. Da nije Jasna, bila bi Tanja. Da nije Tanja, bio bi Simo, da nije Simo bio bi ti, ali nema veze s tobom. To je kao karikatura. U tom smislu. Tako to ide. Kad slikar napravi neki portret, kaže datum kad ga je završio i potpiše se. U principu taj portret može i ne mora izgledati kao naručeni. Da ga je Picaso radio, Bog te pita, mogao bi svatko spadati u taj portret. Princip je da je slikar iza tog djela.

Zadnje samostalno što ste izdali bio je album Blase, čuli smo priče o tome kako je on nastao, da vam je netko uzeo master trake i slično..

– Za taj Blase, mene je Pecigoza zvao i doslovce molio da me vidi, da radim i da će platiti. De facto, on je htio da me upozna sa svojim pulenima i on je taj jam session platio njima, ja nisam dinara dobio. Otišao sam da napravim taj jam session kad su toliko ‘ludi’ u želji da me vide. Onda sam svakom dao disk kao znak pažnje i oni su od toga napravili cijeli posao.

‘I za ‘Blase’ su me navukli na tanki led, dinara od toga nisam dobio’

Smatrate li uopće Blase svojim albumom?

– To je moj album, na njemu su sve moje pjesme i ja sam to sve napravio. Imao sam pola ekipa od tu, drugu polovinu sam napravio u Njemačkoj u dva tjedna, ali oni su se potpisali kao producenti. To je bio čisti jam session, htjeli su da me vide, međusobno su se poplaćali, a ja od svega nisam vidio dinara. Imao sam dobru volju. Nisu me prvi put tako navukli na tanak led. Inače imam dobru volju. Kad čovjek uspije onda i više ima dobre volje, a to je samoubojstvo. Ali što se ove svinjarije s Jugotonom tiče, to je nevjerojatno, oni su prodali u Bugarskoj Filigranske koje su izdali, prodali su sedam ploča u Beogradu City Recordsu prije desetak godina. To svinje koje… Svinje su sasvim uredu. Nema izraza za to. Ne bih.. Stat ću tu.

Kažu neki ‘ne bi pas s maslom pojedo’.

– A, ne, to je daleko gore. Ja sam platio najveći porez na Balkanu jer sam dobio 50 tisuća autorskih maraka honorara poslije tri, četiri godine. Onda sam te novce digao i s tim sam napravio i platio dvije ploče, Fazane i Srastanje. Onda su mi oni to refundirali, pa je ispalo da sam dobio 100 tisuća maraka. U Hrvatskoj je tada bilo, a sad je sigurno isto, oni troškove ne uračunavaju u to. Nego, koliko imaš na žiro računu, toliko si dobio. Nisam to ja radio, nego advokat, ali to je sve isto. Ja sam zapravo platio 100 tisuća maraka. To nema veze s poslom. To je samoubojstvo, bilo što s vama imati. Ne moram reći vama. Posao nije bogaćenje, a to sve skupa je bilo čisto samoubojstvo ako nisi dotiran. I danas je sve ostalo potpuno isto.

Kako danas živite u Utrechtu, s čim ste se bavili posljednjih dvadesetak godina? Na YouTube-u je izašlo dosta vaših covera i pjesama koje ste objavljivali. Što ste radili?

– Što sam radio? Radim uvijek isto otkako znam za sebe. Uvijek radim. A pošto pjesnik nosi sve svoje sa sobom, to je jedina razlika. Ali, bio ovdje ili negdje drugdje, opet mi je isto. Ako mogu raditi, meni je svugdje isto. Ali, ne mogu raditi. Zavisi kako se uzme, je li boca napola prazna ili puna.

Ništa od novih pjesama

Jeste li ikad razmišljali da u Nizozemskoj izdate svoje pjesme i albume?

– Ma ne, to me uopće ne zanima. Tad je bilo drugo vrijeme. Tad je bila dobra muzika, ja sam na kraju toga došao, ali je bila dobra muzika. Ja sam se odgojio na dobroj muzici i to je bilo sasvim drugo vrijeme. Ja sam to volio, kao što sam volio igrati nogomet. A onda mi je svejedno igram li na livadi, bitno mi je da igram nogomet jer volim igru. A nevolja je što sam moraš platiti da bi mogao igrati, a da bi mogao plaćati, moraš zaraditi. To mi je bio najveći problem. Inače, volim igru, volim muziku, sve sam to sam morao napraviti, tu muziku da bih je mogao svirati, ali nisam mogao svirati tuđe pjesme. Zato sam i radio te pjesme da ih mogu svirati. Volio sam sviranje, pjesmu i sve što u to spada, ali sigurno to nisam radio zbog poznatosti, slavljeništva, da postanem celebrity. Ali, naravno, moraš platiti. Bez plaćanja ne možeš ništa. A ja sam sve to sam plaćao, a nikakve novce nisam dobio. Da nisam plaćao, da sam imao najbolje pjesme na svijetu ništa od toga ne bi bilo.

U Hrvatskoj i u zemljama bivše Jugoslavije često se spominjalo da biste mogli napraviti još jednu turneju. Biste li pristali da vam netko ponudi velike novce?

– Ma kakvi, vrijeme je sasvim drugačije, ima ti raznih dosjetki iz povijesti, drugo je vrijeme, ono je bilo drugo vrijeme.

‘To je moja imovina. Neka mi plate moje novce’ 

Čak ni ako bi se pojavio sponzor s velikim novcima?

– Ma meni to ne treba, ja imam svoje. Kažem ti, milijarda da mi se plati. Ali to bi bilo nemoguće samo po sebi jer se vrijeme promijenilo tako da tu novac nije problem, a sve drugo je problem. A da se ne varamo i novac je problem tako da je to potpuno isto.

Vjerujem da vama, Pađenu i ekipi ne bi trebalo puno da se ponovno oformite?

– I to je jedan od čimbenika, ali stvar je da opet, kao u onom vicu o Fati i Muji kad su gledali porno film, pa su odlučili probati te nove pozicije koje su tamo vidjeli i onda Fata kaže ‘u’, kaže Mujo, što ‘u’?. Ona mu odgovara, ‘opet meni uđe’.

Ništa od ‘još jednog’ live nastupa i ponovnog okupljanja Azre. 

Činjenica je da postoji hrpa ljudi koji bi vas opet htjeli vidjeti, a sve što vide je poneki cover na YouTube-u.

– Sviram narodne pjesme uglavnom i nisam to ozbiljno ‘uzimao’. Meni je to razonoda i nekad to stoji slobodno. Ja to ne naplaćujem. To su potpuno slobodne zidne novine i tu nemam nikakvih obaveza. Ne zanima me imati nikakvih obaveza. To mi je razonoda. Tako sam to i shvatio. I bio sam primoran na neki način, ali ništa više od toga. Ako netko hoće neka sluša, ako neće ne mora, zabole me.

Jeste li razmišljali o monetizaciji YouTube kanala, kažu neki da biste mogli ozbiljne novce zarađivati s obzirom na broj pregleda?

– Ma ne. To su zidne novine i nikakvo monetiziranje ne dolazi u obzir. I to je za neko vrijeme. Nije to zauvijek.

Što ste zadnje glazbeno napravili, rekli ste da svirate i pišete.

– Ne mogu reći da sviram, samo sam ozbiljno svirao u sedamdesetima, ima od toga Bog te pita. Prestao sam svakodnevno svirati gitaru ’77. Jedino kad treba. Ima od toga podosta godina.

Snimate li i dalje, radite li pjesme?

– Dok sam snimao, radio sam deset godina punih ovo što sam radio iz razonode. Kad snimaš, kad si s gitarom uglavnom ti padne neka ideja na pamet više – manje, ali zadnjih par godina rijetko kad taknem gitaru. Tako je bilo i prije, svirao si kad snimaš. Nikad nisam vježbao. Samo kad je trebalo.

Jeste li razmišljali o tome da na YouTube postavite nekakav novi album?

– Ma ne, to me uopće ne zanima. Ovo što je bilo, bilo je. Bio sam primoran, opet kažem, bilo je takvo vrijeme. Da bi se mogao baviti, moraš imati uspjeha da bi mogao platiti. To je povezano. To je bilo i prošlo i nikad više. Ne ponovilo se.

‘Kući imam mali osmokanalni uređaj iz ’87 i to je sve’ 

Rekao je nedavno Jurica Pađen u jednom od intervjua da imate svoje malo pojačalo i mini studio u kojemu svirate. Je li to točno?

– Imam isto pojačalo koje sam imao i ’87. ali ne sviram. Uopće ne sviram kod kuće. Ako sviram, onda direktno idem na snimanje. Imam taj mali osmokanalni uređaj. Usporedbe radi, to je kao da sam fotograf, ne koristim profesionalni fotoaparat nego malu kamericu iz supermarketa za djecu.

Isto fanovi cijene vaše objave na YouTube-u, dobro zvuče.

– Potrudio sam se. Radim milijardu drugih stvari, ne može čovjek sam, a ja jesam uvijek bio ‘one man industry’. Ne ‘one man band’ nego ‘one man industry’. Ali ni tako ne možeš sve sam, treba ti vremena. Ovo je tako. Ako je nešto službeno, iako u Jugoslaviji nitko nije znao ništa raditi, inače, oni znaju samo uništiti. Ništa ne znaju napraviti. U principu sam upoznao dvije grupe ljudi, manjina koja je bila pametnija, oni su krali i zbog toga se nisu družili s drugima. Ova većina koja nije mogla krasti, njihov moto je bio ‘ne možemo ništa napraviti, ali možemo ukvariti’. Kad oni uhvate i kad oni pokvare, nema toga što se može popraviti što oni pokvare. I upravo zbog tog kvarenja oni osjećaju da je to njihovo i da su to njihova autorska prava. Oni su sve uspjeli pokvariti, razumiješ? – kazao je za kraj intervjua Štulić za ZADAR News.

Foto: Facebook / Azra




Related Articles

Leave a Reply

Back to top button