Dragi prijatelji i cijenjeni čitatelji ovog portala, ovaj put neću ići toliko daleko od prethodne teme, koja se zvala ‘Propast zadarske košarke’. Mislim kako ćete se složiti sa mnom da je tome dosta utjecalo ovaj današnji naslov. Da bi klub imao tradiciju i povijest, moraju je sačinjavati domaći igrači s kojima će se publika moći identificirati. Dugo godina, odnosno u najvećim danima zadarske košarke ,svi igrači bili su praktički iz istog kvarta. Svjesni smo da su drugačija vremena i da takvo što nije moguće.
Činjenica je da već dugi niz godina strani igrači s većim žarom i ponosom nosili zadarski dres, nego zadarska dica. Za ilustraciju navest ću vam samo neka imena: Jerrald Lewis, Robbie Johnson, Juby Johnson, Todor Gečevski, Michael Meeks i mnogi drugi strani igrači u našem gradu. U tom istom periodu zadarska dica trče prema zagrebačkom ‘tornju’ i klubovima koji vrijede puno manje nego što vrijedi Zadar. ilustracije radi, to su napravili Davor Marcelić, Emilio Kovačić, Stojko Vranković, Marko Popović, Branimir Longin, Tomislav Ružić i mnogi drugi.
Međutim, na zalasku svojih karijera svi oni se vraćaju kako bi od Zadra uzeli novac, a vama dragi navijači, dali još jedno razočarenje. Kao na primjer lani, kada su sudjelovali u najvećoj sramoti u 85-godišnjoj košarkaškoj povijesti Zadra. Opet ilustracije radi, nabrojat ću samo neke: Branimir Longin, Jurica Žuža, Jakov Vladović, Mario Dundović, Hrvoje Perinčić i kao čuveni skaut Emilio Kovačić.
Dragi prijatelji, ne nosi se dres po adresi i mjestu rođenja, već srcem, borbom i ljubavlju prema Košarkaškom klubu Zadar, a sve to nekada je zadarski istok znao cijeniti, a ove druge zviždukom potirati u povijest. Najžalosnije u svemu tome, što ti igrači, takozvana zadarska dica, hodaju glumeći po gradu velikane poput Kreše, Pina, Komazeca i ostalih koji su za razliku od njih bili traženi od NBA klubova. Takvim ponašanjem dokazali su da nisu bili dostojni nositi zadarski dres. Eure su zaradili, ali pljesak zadarske publike nikada!
