KolumneZadne-Izdvojeno

Kolumna Lucky Lady: Mrak

Pitate se kako to izgleda kada jedna plavuša krene u kockarnicu?
To isto sam se i ja pitala? Stoga sam odlučila posjetiti jedan lokalni mini ‘Las Vegas’ u našem gradu, okušati sreću, ubiti znatiželju i ići kući pjevajući.
I sigurna sam da ne postoji osoba koja nebi htjela na brzinu zaraditi novac, pogotovo u današnje vrijeme kada je laka zarada na samom vrhu liste najvažnijih stvari našeg društva. U mom slušaju to bi zvučalo otprilike ovako nekako – daš ženi da se igra, a ona se doma vrati bogata, i sa novim parom štikli na nogama, e pa sad vi sami prosudite jel to tragično ili komično?

Tog dana bio je definitivno moj dan, dan za pobjedu. Bila sam i previše samouvjerena da bih izgubila, mirisala sam sreću u zraku, znala sam da će mi se ta ista i nasmiješiti, znala sam jer svaka žena jednostavno zna, zna ili barem misli da zna?

Ulazim unutra – iza zatvorenih vrata skroz neka druga priča, neki novi svijet, neki novi ljudi, neka druga dimenzija.
Prva osoba koju su moje oči ugledale u tom skrivenom mračnom svijetu, ne, nije bio fatalni muškaraci, i ne, nisam se zaljubila ni na prvi, ni na posljednji pogled. Bila  je žena i to uniformirana – čitajte zaposlenica. Koračala je po crvenom tepihu gracioznim hodom sa svojim gazela nogama, dok su za okruglim stolom mnoge izgubljene duše iz svih slojeva društva vodile bitku, bitku u kojoj su sami sebi protivnici, bitku u kojoj se nemoguće predati, a još teže biti pobjednik.

Svatko se barem jednom nađe u začaranom krugu negativnih misli, ozbiljnih životnih problema i strahova, i baš tada život se pretvara u kockarnicu, ulazimo u začarani krug, bačeni na pod gubimo tlo pod nogama, i baš tada treba ostati, i kockati se sa životom jer je ostati najteže. Svaki put život nas iznova tjera da bacimo kocku, da idemo dalje, da ne odustajemo i kad gubimo. Dok upadamo u blato, dok se probijamo kroz šumu, dok hodamo beskonačnom ravnicom ili uz rub provalije tjera nas da putem pronađemo izgubljenu snagu, da ponovno iskopamo negdje zakopani smisao. I svi smo ponekad izgubljene duše, očajnici koji kao da mole za kap vode na dlanu usred pustinje života, i ponekad bi prodali svoje misli i zaboravili tko smo, spakirali svoje snove u kufer i dali petama vjetra, nebi se sjećali tko smo, i odakle dolazimo, ali nije život kockarnica?

Lagala bih ako kažem: da nisam imala sreće, možda je bila početnička, al je ipak bila sreća, i bilo je možda nedovoljno za put u daljine, ali svakoj pametnoj ženi dosta jer znate kako kažu: ‘Nije sreća para puna vreća!’
Vani je mrkli mrak baš kao i u mojoj glavi. Kockanje je zabava sve dok ne pređe u naviku, a granicu je nažalost teško utvrditi. Trenutno je to nekima jedina šansa za pristojan život, rješenje za besposličarenje i dosadu, i pokušaj da se izađe iz beznađa.

Ako se netko kojim slučajem zapitao gdje sam nestala i zašto više ne pišem na vašu (ne)sreću nisam se odrekla pisanja, samo sam trošila ‘teškom mukom’ zarađene novce i malo ‘lipo živila’. A otkrit ću vam i tajnu – treba znati stati i otići kada je najbolje, otići i više se nikada ne vratiti…




<

Related Articles

Komentari

  1. Pingback: Google
  2. Pingback: best dildo
  3. Pingback: thy uçak bileti
  4. Pingback: redclovefoods
  5. Pingback: giayu2
  6. Pingback: tabakvervanger
  7. Pingback: witgoed reparatie
  8. Pingback: Aussie
  9. Pingback: havuz malzemeleri
  10. Pingback: best kamado grill
  11. Pingback: Glock 21
  12. Pingback: Magic Mushrooms
  13. Pingback: Guns For Sale
  14. Pingback: CBD Vape Cartridge
  15. Pingback: Mall of Islamabad
  16. Pingback: eşofman
  17. Pingback: Change DMT
  18. Pingback: app for laptop
  19. Pingback: pubg mobile hile
  20. Pingback: All Tech Slot

Leave a Reply

Back to top button
Close
Close