Lucky Lady: Tuga u gostima!

Priče iz života: Lucky Lady

Tuga u gostima !

Poslala sam cijeli svijet k vragu, sjela na balkonu, na moj mali komad raja od dva kvadrata i hranila se  ljepotom neba. Bila je to neobično lijepa i sjetna ljetna noć. Obasjana mjesečinom krenula sam na put za zvijezdama, na put svojim nemirnim mislima. Pogledam na sat, vrijeme je stalo, stalo još negdje nakon prvog koraka. Hodala sam nekim starim neprohodnim putevima do kojih više ni mjesec ne dopire, putevima koje biraš sam. Ne znam ni sama tko me tjerao, valjda nekim putevima samo srcem kreneš, bez da te itko tjera?

Onda se na vratima pojavila ona, duge crne kose i prodornog pogleda, nije kucala, samo je ušla. Nosila je ljepotu u svojim tužnim očima, došla je sama, bez najave, došla da donese tupu i tešku tišinu. Tišinu koju u tom trenutku nisam htjela dijeliti ni sa kim, sebično sam je čuvala samo za sebe, bila je samo moja, moja i ničija više.
„To sam ja, ona ista kao nekada“- šapnula mi je tiho i sjela do mene.
„Ne opet!“ –  pomislila sam u sebi, moja realnost davno je izgubila ovu bitku.
Satima nakon toga pretresala sam misli, borila se sa navalom emocija, suze su mi letile niz obraze kao da im se žuri, kao da žele otjerati tugu. Da, onu istu tugu, onu koja je došla nepozvana, ali nekako, nekako je tuga bila jača, i  koliko god sam se trudila nisam je mogla sakriti, nisam je htjela otjerati, zapravo nekako sam se više borila sama sa sobom negoli s njom.
Mučila me samo jedna stvar – Tuga nije došla sama, ona nikada ne dolazi sama?
„Zašto se uvijek vraćaš, zašto mi dolaziš?“ –  pitala sam!
„On me poslao, onaj isti kojem dopuštaš da iz dana u dan živi u tvom sjećanju?!“ – Bila sam ljuta, ljuta na njega, na sebe i na tišinu koja je u tom trenutku bila preglasna.

Ali ne, ne volim ga više. Osjećam da i On to zna, zna da ga mrzim ponekad, ali samo ponekad kada padne noć, kada su zvijezde vesele kao noćas. I ponekad mi zaista fali, na neki čudan način, ne želiš da je tu, a opet mi fali? – Opet sam lagala samu sebe, lagala i to otvorenih očiju, ali ja to jednostavno nisam htjela priznati, nisam mogla, ni njemu, ni njoj, a sebi još manje. Ukorijenio se i ostavlja tragove, tragove vidljive samo duboko u noći.

Nema smisla da vam više uopće pričam o njemu jer i sada čujem njegov glas tamo negdje u daljini, čujem ga kako se smije i mislim da i on mene čuješ, mislim iako zna da više nije tako?  

Mog prijatelj Alen kaže da je  njega Tuga zavela, prevarila, i da mu svaki dan dolazi u goste, a on je usprkos svemu voli. Kaže kako i nebi – od svih žena na ovome svijetu jedino me Tuga još uvijek nije ostavila, jedino me Tuga nije zaboravila.
Pogledam u tugu, a tuge više nema. Otišla je, Alenu u goste? Otišla i ostavila me samu, ali skupa sa njom otišao je i On. I ne, nisam tužna, stvarno nisam, ali možda samo ne želim zaboraviti, možda se samo ne želim prestati sjećati?! Ipak su sjećanja ta koja nas drže živima, živima ali u strahu od samih sebe, i uz bujicu izvrnutih dojmova i osjećaja koji se poigravaju s nama u crnom mraku, daleko od svih.
Neke stvari zauvijek ostaju iste, nikada se ne promijene, nikada sve do jednoga dana. Tragovi za koje ste mislili da su neizbrisivi ipak se izbrišu, slike izblijede, a ljudi postanu nestvarni i nestanu, nestanu kao da baš nikada nisu ni postojali, a zapravo su još uvijek tu, i žive u nama.

I tu noć, sve je nestalo, sve je otišlo u zaborav, Tuga, suze i smijeh, sve. Jedini koji uvijek ostaje je On – vulkan zaborava koji godinama spava u meni. Laku noć!