Sjećanje na Valtera Šarovića uz smijeh i suze
Književna večer posvećena Valteru Šaroviću održana je sinoć je u Gradskoj knjižnici. Ovaj književni susret organiziralo je Hrvatsko književno društvo, ogranak Zadar.
Valter je preminuo lani krajem listopada u 59. godini života. Bio je glumac amater, novinar, književnik, voditelj… Sjećanje je na ugodno druženje okupilo Valterove prijatelje Enija Meštrovića, Branimira Čakića, Nedjeljka Jusupa, Mimija Zadarskog, Zlatka Koštu, Dragana Veselića, Žanu Bumber, Marka Žorža, Milana Miočića Stošića…
Bio je član zadarskih glumačkih družina, poput kazališne grupe Tokar, kao i Samostalnog voda umjetnika Zadar, a u HNK Zadar gledali smo ga u predstavama Stoše od Foše i Od Foše do Atlantide.
Njegov radiofoničan glas mnogi pamte iz radijskih emisija, ali i kao tv priloga o zadarskom sportu o kojem je često, a najčešće o košarci, izvještavao za HTV. Bio je zapažen dio ekipa prvog hrvatskog dugometražnog filma Mali div, koji je svoju premijeru imao lani na Avvantura Film Festivalu.
Nikola Šimić Tonin najavio je večer koja je počela uz tri kratka videozapisa, a nastavila se uz tri glazbena broja. Malo kome suza nije potekla na reportažu Radomira Pape povodom Valterove prerane smrti, ali i na glazbene brojeve koji su uključivali pjesme Kada jednom ovom zafalin se tilu, ali i Kalelargu, koju su svi okupljeni, a bio ih je popriličan broj, uglas otpjevali.
Mimi Zadarski i Dragan Veselić zajedno su pročitali Valterovu priču o jednoj crtici ugljanske svakodnevice pod nazivom Neuhvatljivo sutra, a onda je krenulo ono pravo sjećanje, tako da su okupljeni pričali ono po čemu se Valtera najviše i najradije sjećaju.
– Imam starijeg brata koji ne živi u Zadru, a u Valteru sam imao više od prijatelja, kao svakodnevnog starijeg brata. Kad je otišao, imao sam osjećaj kao da pola mene nema. Kao novinar i kao čovjek Valter je bio veliki znalac, čovjek s velikom inteligencijom i velika duša. Sjećam se da je, kad je pričao o novinarstvu, znao reći ‘Ono što sam ja kao novinar zaboravio, današnje generacije neće nikad ni naučiti’, kazao je u svom prisjećanju Veselić.
Večer se nastavila u sjetnom, prijateljskom toku pa su u nastavku suze frcale i od tuge i od smijeha, u ravnoteži koja čini život, a sjećanje na Valtera živjet će sve dok je prisutna uspomena na njega.
