Stanislav Antić: Ponosan sam što sam odgojio ljude i doprinio društvenoj zajednici i da građani Zadra žive malo bolje
– Stanislav Antić u 86. godini dobio je prvo javno priznanje za svoje životno djelo koje će zlatnim slovima biti upisano u povijest Zadra. Plakatu mu je danas uručio predsjednik Županijske gospodarske komore Dario Jurin, koji ga je i predložio za to iznimno priznanje. Na žalost, legendarni gospodarstvenik čijom je zaslugom Zadar bio peti grad u onoj državi po današnjim mjerilima BDP-a, na izmaku svog života još nije dobio javno priznanje a niti nagradu Grada Zadra i Zadarske županije.
– Ostalo mi je još malo, ali ponosan sam što sam odgojio ljude i doprinio društvenoj zajednici i da građani Zadra žive malo bolje. To trebamo svi , a osobito vi koji ste tu: vodite računa o općem dobru toliko da ne ugrožava vašu egzistenciju i interes poduzeća.
Zato bih vas zamolio, da vam, ako mogu tako reći, na neki način budem uzor kako se treba vladati prema onima koji nemaju ništa i koji su slučajno završili na ulici jer se to svakom od nas može desiti. Ako ste me slušali, hvala vam. Činimo što više za dobrobit grada Zadar i Hrvatske, rekao je Antić u govoru koji je malo koga ostavio ravnodušnim. No, neki mu ipak nisu čestitali na prvom priznanju za životno djelo. A ono je bilo ogromno i za one koji su živjeli u vrijeme Stanislava Antića, direktora tvornice SAS iz koje je sve počelo, kada su se danas podsjetili na sve što je stvorio. – Da nije bilo promjena, ja bi ostao ribar i seljak s Prvića, rekao je Antić, ilustrirajući koliko je bio ispred svog vremena. Bez tada završenog fakulteta on je 1954. godine projektirao avio torpedo za podmornicu tako da proradi čim dotakne morsku površinu, što do tada nije bilo moguće.
Vodio je tvornicu Bagat u kojoj su bile tako velike plaće da je narušena partijska struktura. Antić je proglašen „mučiteljem strojeva i ljudi” i dobio je otkaz. Vraća se u Zadar iz Zagreba, pokreće SAS, koristi klirinško tržište, odgaja generacije inženjera, koji bi poslije u Njemačkoj bez provjere dobivali posao. Svatko od „sasovca” dobivao je stan u roku od godinu dana. Iz tog ekonomskog fenomena ulagalo se u sve pore društva. SAS je izgradio najveću marinu koja se tada zvala Zlatna luka, donirao je obnovu crkava, kapele sv. Dimitrija, Gradske lože. Polovica vrijednosti novog Autobusnog kolodvora došla je iz SAS-a, sudjelovali su sa 40 posto u osnivanju Cenmara, današnjeg dijela Cromarisa, kupili su prvu charter flotu, izgradili i opremili JK Uskok. U dogradnju sportske dvorane Jazine uložili su tri milijuna maraka. SAS je kupovao opremu za bolnicu i izgradili su šest milijuna maraka vrijedan Odjel Pedijatrije koja je pretvorena u ratnu bolnicu. MIOC- u su donirali prve kompjutore, Narodnom listu tiskarske strojeve… pomagali u razvojnim projektima PK Zadar i Plodina.
Sve to i još puno toga navedeno je u obrazloženju priznanja, ali ne i kako je Stanislav Antić uz kumstvo politike završio svoju neponovljivu životnu karijeru. Ako ništa drugo, napravio je da građani Zadra krajem 80- tih godina prošlog stoljeća žive zadovoljni u gradu koji je baš zbog njega bio poznat, a SAS slavljen kao, kako je danas rekao, “utočište rada”.
