Dižem se ujutro nakon prospavane noći, palim mobitel i vidim tužnu vijest. U prvi mah mislim da je nemoguće, nema šanse, ne može biti. Kasnije shvaćam da je to stvarno tako i da nas je napustio veliki čovjek kojemu je pisma bila sve – s njom se budio, s njom je slavio, a isto tako i tugovao. To je ono što je obilježilo njegov život, od ranih početaka do preranog kraja. Tisuće pitanja na koja ne znamo odgovor, zašto sada, zašto baš on, a odgovora nema.
Čovjek kojega su voljeli svi, i mladi i stari, i Dalmatinci i Purgeri.. Jednostavno, svi. Jer kako ne voljeti osobu koja je tako zračila pozitivom, koja je svojim vedrim licem, svojim osmijehom te svojim vrhunskim glasom zarazila mnoštva ljudi? Rijetko za koga možemo reći kako nismo čuli nijednu ružnu riječ, a on je bio upravo taj. Uvijek na usluzi, u svakom trenutku spreman pomoći. Ono što se u narodu kaže- ljudina. Nikad nije odbio humanitarni koncert, što god je trebalo on je napravio.
Bio je čovjek iz naroda i takvog će ga svi pamtiti. Za razliku od mnogih bahatih estradnih zvijezdica, on nije bio takav. Nije patio za naslovnicama, velikim intervjuima, bio je pravi dalmatinski čovjek, uvijek na usluzi. I dok su ostali patili od inozemne karijere i ostalih velikih nagrada, on je bio prirodan, svoj. I to je ono što su ljudi cijenili.
U svojim pjesmama opjevao je mnoštvo motiva. Dalmacija, more, obitelj, Trogir, Hajduk samo su neki od motiva koje je uključio u svoje pjesme. Iako za svoju 40-godišnju karijeru nije izdao toliko puno albuma, sve njegove pjesme bile su hitovi. Nemoguće je ne spomenuti pjesme Kapetane tribali bi doma, Tri sam ti dana, Ribari, Vilo moja, Da je meni s tobom kroz pasike, Mirno spavaj ružo moja, Izliči mi dušu pismom itd. Sve su njegove pjesme u ljudima budile emocije.
Bio je kralj Hajduka i Torcide i u njihovim srcima će sigurno zauvijek imati posebno mjesto. Svoju ljubav prema bijelom dresu izrazio je u pjesmama Ako te ko pita, Bandira od svile, Kada umrem umotan u bilo, Oluja sa sjevera, Hajduk živi vječno, Volin te Hajduče, Ljubav mog života… Sve te pjesme dio su repertoara prije svake utakmice na Poljudu. Jedan je od najzaslužnijih što je Hajduk klub s najljepšim pjesmama. Nemoguće je zaboraviti njegove nastupe prije utakmice pred prepunim Poljudom s bijelim šalom toliko voljenog kluba kao niti suzu u oku na nastupu za stogodišnjicu kluba na splitskoj rivi. Slučajno ili ne, otišao je na 63. rođendan Torcide koja će mu, ne sumnjamo, na idućoj domaćoj utakmici odati veliku počast što je i zaslužio.
”Ako me vidite da pivam, znači da sam živ”, rekao je dok je vodio bitku u bolnici. Nažalost nije uspio. Stari ljudi kažu da si živ dok se god priča o tebi, a znamo da će njegove pjesme vječno živjeti u nama i da će se prenositi naraštajima. Njegova želja: ”Kada umrem umotan u bilo, na Poljud odnesite mi tilo” nije uslišana, no sigurni smo kako dva poljudska stadiona ne bi bila dovoljna za oproštaj od ove legende. Od početaka u Klapi Trogir do završetka ovozemaljskog života živio je jednako, ponizno i skromno. Zato, poslušajte neku njegovu pjesmu, pustite suzu… ”Pusti suzu Dalmacijo moja…” Nije sramota. Ono što je sigurno, neće biti zaboravljen jer stara latinska kaže: ”Acta, non verba”, a djela i pjesme će živjeti vječno.
Kada si tužan, pjesma je ono što te diže, kada si sretan uz pjesmu se veseliš. A Vi ste svojim pjesmama obuhvatili i jedno i drugo. Svima ste prirasli srcu, i onima koji su Vas znali i koji nisu. Za Vas sigurno vrijedi onaj stih iz pjesme Svaka ti vridi stari moj:”Nikad ne umiru dobri judi..” Počivajte u miru barba Vinko ili kako bi Vi rekli: ”Mirno spavaj ružo moja, mirno spavaj cvite moj!” I pozdravite nam još jednu legendu dalmatinske pisme, barba Tomu!
(r.j.)
-
-
-
-
