Table of Contents
U epizodi koja bi mogla poslužiti kao savršen scenarij za crnu komediju o hrvatskom gospodarstvu, Lučka uprava Zadar krajem prošlog tjedna saopćila je ono što je svima bilo jasno već godinama: kineski koncesionar Luke Zadar d.d. dobio je otkaz. I to kakav otkaz - 150 dana da spakira kofere i napusti Gaženicu koju je, uz blagoslov Vlade RH, trebao držati do 2039. godine.
Vjerojatno je negdje u zagrebačkim ministarstvima netko uzdahnuo s olakšanjem što je ta brojka ipak 2039., a ne 2099. Moglo je biti i gore.
Kineski san koji je postao zadarska mora
Od 2017. godine, kada su Kinezi preuzeli Luku Zadar, obećanja su se nizala kao na pokretnoj traci. Investicije, razvoj, prosperitet - sve ono što se obično obećava kada se domaće blago predaje stranom kapitalu pod parolom "nema alternative". Predsjednik Uprave Suo Zhang, sada već bivši, čak je bio ljubazan pa je te investicije i najavio.
Problem? Investicije su ostale tamo gdje i obećanja - na papiru. Ili možda u nekom oblaku, digitalnom ili doslovnom, svejedno.
Sada je Suo Zhang smijenjen, Kinezi dobili otkaz, a 94 zaposlenika Luke o situaciji saznaje preko sindikalnih predstavnika na sastanku s Lučkom upravom. Jer ništa ne govori "brinem se za radnike" kao kada o vlastitoj sudbini saznaješ posredno, dok ti Lučka uprava objašnjava sindikatima što se dogodilo s tvojim poslodavcem.
Delta, general i nafta - klasika žanra
No, priča ne bi bila potpuna bez pikantnog dodatka. U gaženičkom cocktailu nezaobilazna je Delta - tvrtka generala Ivana Čermaka, koja u cijeloj priči igra ulogu onoga tko će, eto slučajno, profitirati od veletrgine naftnim derivatima preko iste te luke.
Jer kada već dijelimo koncesije, zašto ne bismo malo vodili računa o strateškim interesima? I o prijateljima s činovima.
Hotel koji će vječno dolaziti "uskoro"
A onda je tu legendarni hotel u Gaženici. Taj mitski objekt koji treba izgraditi... Pa, netko ga treba izgraditi. Prvo je to trebao konzorcij zadarskih firmi. Ostao je samo Sarag. Onda je to prepušteno Max plastici. Max plastika je mijenjala partnere kao čarape - sve dok nije došla do Zlatka Lončarevića.
Lončarević je čak aktivirao građevinsku dozvolu! Gradilište je živjelo punih nekoliko mjeseci prije nego što je ljeta 2024. napušteno. Razlog? Financijska konstrukcija se, kako to lijepo kažu, "nije zatvorila".
Dakle: novca nema, ali će ga sigurno biti. Uskoro. Možda. Jednog dana.
Lučka uprava sada ima novo bankarsko jamstvo i najavljen dinamički plan. Što je dinamički plan? Vjerojatno nešto što zvuči bolje od "nadamo se da će ovaj puta možda zaista nešto napraviti".
Suha marina - snovi investitora
Posebno poglavlje zaslužuje suha marina. Max plastika ju je dobila na koncesiju još 2016. godine - impresivnih 24.000 četvornih metara za čuvanje, dizanje, spuštanje i servisiranje brodova. Zvuči ambiciozno.
Građevinska dozvola dodijeljena je u kolovozu ove godine. Što znači da je za realizaciju projekta iz 2016. trebale samo - pričekajte - osam godina da dobiju dozvolu.
Hrvatska birokracija u svoj svojoj slavi.
Lokacijska dozvola se mijenjala 2019. godine. Naravno da se mijenjala. Jer zašto bi išlo glatko?
Zadar International Ports - jedini koji rade svoj posao
Usred ovog carskog kaosa jedna svijetla točka: Zadar International Ports, koncesionar putničkog terminala, zapravo radi svoj posao. Oni su, kako se navodi, "nezamjenjivi". Što je u prijevodu: jedini su koji nisu razočarali do te mjere da im se prijeti otkazom koncesije.
Čestitamo na postavljanju toliko niske letvice.
Što dalje?
Lučka uprava Zadar najavila je natječaj za novog koncesionara. Postoji mogućnost da se poništi natječaj za višenamjenski terminal jer je - ironija svih ironija - među kandidatima sama Luka koja je upravo dobila otkaz.
Zamislite scenarij: "Ispričavamo se, morate otići jer niste ispunili ugovorne obveze. Ali evo, možete se javiti na natječaj za isti taj posao."
To je razina apsurda koja bi zadovoljila i Kafku.
Dobrodošli u Gaženicu
Što nam ova saga govori? Da se koncesije u Hrvatskoj dijele lakše nego flajeri na ulici. Da se kontrola nad strateškim objektima prepušta bez jasnog plana. Da obećanja investitora vrijede kao lanjski snijeg. Da se projekti razvlače godinama dok se dozvole mijenjaju, partneri rotiraju, a jedino što ostaje konstanta je - ništa se ne gradi.
Gaženica je postala simbol svega što je pogrešno s načinom na koji Hrvatska upravlja svojim resursima. Kinezi odlaze, generali dolaze, hoteli ostaju u PowerPoint prezentacijama, a građani Zadra mogu samo gledati i čekati.
Čekati sljedeću najavu. Sljedeće obećanje. Sljedeću promjenu koncesionara.
I pitati se: hoće li ikada netko zapravo nešto i izgraditi u toj prokletoj Gaženici?
Odgovor na to pitanje dat će možda nova Vlada. Ili ona nakon nje. Ili njihovi unuci. Do tada - uživajmo u predstavi.
