Table of Contents
Ako je itko uspio pretvoriti sjednice zadarskog Gradskog vijeća u kabare, to je HDZ-ov vijećnik Joško Matulić. Gotovo svaka njegova pojava za govornicom postaje mala predstava – loša improvizacija, monodrama i neplanirani stand-up u jednom. Samo što publika ne zna bi li se smijala ili plakala.
I HDZ-ovcima je neugodno nakon Matulićevog izlaska za govornicu
Na sedmoj sjednici Gradskog vijeća, Matulić je ponovno briljirao – i to u svom prepoznatljivom stilu: s konfuznim izjavama, neartikuliranim pokušajima obrane neobranjivog i, dakako, povremenim bacanjem pogleda na mobitel, jer, zašto govoriti iz glave kad ti može “šef” napisati poruku?
Kada je ponestalo inspiracije, Matulić se, kako svjedoče prisutni, više puta u prošlosti doslovno pretvorio u glasnogovornika WhatsApp poruka, čitajući upute koje su mu stizale u realnom vremenu. Da je imao slušalicu u uhu, mogao bi komotno voditi i kviz “Tko želi biti gradonačelnikov ljubimac?”.
Ovaj put je na red došao SDP-ov vijećnik Daniel Radeta, kojeg je Matulić optužio da “maltretira vijećnike”. Naravno, ta rečenica nije slučajna – to je direktni copy-paste iz narativa gradonačelnika Šime Erlića, kojeg Matulić očito pokušava oponašati u svemu, osim u elokvenciji.
Karikaturno ulizivanje Erliću
Ali ono što je posebno tužno, a ujedno i komično, jest da su čak i njegovi stranački kolege kolutali očima. U vijećnici se moglo osjetiti ono neugodno “uh, jel’ stvarno ovo rekao?” ozračje, ono kad se svi potiho nadaju da će mikrofon sam od sebe otkazati poslušnost.
Jer dok Joško pokušava dokazati lojalnost, u praksi samo pokazuje koliko je duboko spreman potonuti u političko samoponiženje.
Žuvela sam priznao da živi u Gornjim Raštanima, Matulić ga brani od sebe samoga
Da ironija bude potpuna, HDZ-ovci su ti koji već godinama maltretiraju vijećnike i javnost – što je i sam njihov predsjednik Gradskog vijeća Ivica Žuvela priznao kada je otkriveno da zapravo ne živi u Zadru, već u Gornjim Raštanima. No Joško, vjeran partiji do zadnjeg udarca u čelo, i dalje hrabro brani svoje kolege – pa makar se pri tome pretvorio u živu parodiju političara.
U konačnici, Matulić nije samo vijećnik – on je simbol jednog fenomena: što se više trudiš svidjeti šefu, to više nasmijavaš publiku. Nažalost po njega, smijeh u vijećnici nije onaj iskreni, već onaj s prizvukom neugode.
