Table of Contents
Hrvatska od danas ima Registar isključenih igrača, alat koji bi trebao pomoći ovisnicima o kocki da sami sebi zatvore vrata svih kladionica i casina. Lijepa vijest, reklo bi se – ali i tužna potvrda koliko je duboko društvo potonulo u iluziju sreće na aparatima i tiketima.
Kocka je postala nova liturgija modernog čovjeka. Umjesto molitve – listić, umjesto nade – kvota, a umjesto Boga – sreća. I sve se čini “zabavno”, dok ne počne nestajati plaća, potom stan, brak i dostojanstvo. Kad sve ode k vragu, država tek tada nudi “rješenje”: registar, obrazac i klik “isključi me”.
HZJZ-ov sustav omogućuje da se ovisnici samoinicijativno izbrišu s liste igrača i više ne ulaze u prostore iskušenja. Ali dok sustav pokušava “ugasiti požar”, država istodobno dolijeva benzin – milijune eura godišnje ubire od poreza na igre na sreću, reklamirajući ih na svakom koraku. Ironija? Ne – čista politika profita nad zdravim razumom.
Stručnjaci upozoravaju: oko 47 tisuća Hrvata već ima ozbiljan problem s kockom. Iza svake brojke krije se obitelj koja se raspada, kredit koji se ne može vratiti, djeca koja više ne razumiju zašto tata viče ili nestaje po noći. Kocka ne razara samo novčanike – ona izjeda mozak, ponižava čovjeka i briše sve granice razuma.
Psihijatri to opisuje bez uljepšavanja: “Nekada se gubilo po tisuću eura, danas po milijun. Ljudi gube kuće, brakove i identitet. To više nije hobi – to je bolest.”
Bolest koja se počinje kladionicom u kvartu, a završava blokiranim računima, samoozljeđivanjem i očajem.
Novi registar omogućuje isključenje od tri mjeseca do pet godina ili trajno, no problem je što većina kockara do te odluke dođe – prekasno. Oni koji još vjeruju da će “izvući jackpot i sve vratiti” najčešće završe dublje u ponoru.
Ovisnost o kockanju, baš kao i svaka druga, ne bira socijalni status. U kladionici su jednaki i profesor i konobar, nezaposleni i poduzetnik. Svima im treperi ista laž: “samo još ovaj listić”.
Zato bi se možda i država trebala upisati u registar – barem simbolično. Jer što drugo znači društvo koje tolerira kladionicu na svakih sto metara, nego kolektivna ovisnost o zavaravanju?
I dok sustav sam sebe tješi brojkama, a ministarstva slave “napredak”, u tisućama domova danas netko gubi zadnju kunu. Za aparat koji nikada ne vraća – osim gorčine i tišine.
