Table of Contents
Nedjeljno jutro na virskom groblju mirno je i tiho. Iz prostorije za djelatnike dopire razgovor, a povremeno se začuje i šum automobila. Groblje, u potpunosti obnovljeno i uređeno, odiše spokojem.
No među mnoštvom ozbiljnih lica na nadgrobnim pločama, jedan spomenik odudara. Na ploči s natpisom „Obitelj Hotko“, dvoje ljudi smije se od uha do uha – Krešo Hotko, umirovljeni narednik HOS-a i HV-a te majstor za antene, i njegova supruga Snježana Lešković Hotko, umirovljena frizerka.
Oni su, bez sumnje, najveseliji ljudi na virskom groblju – i ono najljepše, živi su i zdravi.
– Podignuli smo spomenik i ukrasili ga fotografijom s našeg vjenčanja. Rekli su nam da je to najljepša koju imamo, pa smo je ostavili. Kad smo je prvi put vidjeli na spomeniku, bilo nam je pomalo čudno, ali sada nam je drago – to smo mi, veseli i nasmijani, kažu Krešo i Snježana kroz smijeh.
Poznati su na otoku i po svojoj humanosti – dugogodišnji su dobrovoljni darivatelji krvi i članovi UDDK Vir, a i danas, iako zbog zdravstvenih razloga više ne smiju darivati, dolaze na svaku akciju – zbog druženja i podrške drugima.
– Dao bih sve da opet mogu darivati krv. Volio bih da mi uzmu barem malo, samo da se obnovim – ali ne daju. Kažu da se ne smije, priča 71-godišnji Krešo, koji je krv darovao 58 puta, dok je Snježana darivala 14 puta – i to zahvaljujući upravo Krešinu nagovoru.
Ljubav, more i petoro djece
Snježana je rođena Zagrepčanka. Na Vir dolazi još 1986. kad su njezini roditelji kupili parcelu u Miljkovici. Otad su vikendicu pretvorili u obiteljsku kuću, a Snježana je 2014. odlučila trajno zamijeniti Zagreb za Vir.
– Zavoljela sam otok i shvatila da ne mogu bez mora, kaže Snježana.
Danas sa suprugom živi u Miljkovici, u kući s apartmanom i vrtom koji uređuju zajedno. Imaju petero djece – Krešinu Anamari i Sinišu te Snježanine Moniku, Mateju i Ivanu.
– To su sve naša djeca, nema razlike, dodaje Krešo.
Krešo je stan u Viru kupio još 2000. godine, nakon što je kao ratni vojnik teško ranjen. Rasprskavajući metak ostavio mu je komad metala u tijelu, kako sam kaže – ratni orden. Nakon niza operacija i oporavka, Ministarstvo obrane dodijelilo mu je kredit za stambeno zbrinjavanje, pa je otok postao njegov novi dom.
Kako je sve počelo – plafonjere, perilica i sudbina
Njihova ljubavna priča započela je 20. ožujka 2014.
– Trebala sam majstora da mi promijeni plafonjere u apartmanu. Došao je Krešo, pogledao plafonjere, ali i sve drugo što treba popraviti – i nije stao dok sve nije riješio, prisjeća se Snježana.
Uslijedili su novi pozivi, novi popravci i – nova veza. – Gosti su već skoro dolazili kad je Krešo napokon završio plafonjere, smije se Snježana. Ubrzo joj je našao sezonski posao u bistrou Paradiso, a ona je odlučila ostati na Viru.
Snježana je prije toga 20 godina vodila vlastite frizerske salone u Hrvatskom Leskovcu i Zagrebu, ali je zbog zdravstvenih razloga morala prekinuti. Danas zajedno s Krešom vodi apartmane i povremeno održava druge objekte.
– Uvijek ima nešto za popraviti ili pokositi. Ne mirujemo, kaže Snježana.
Zbog zdravstvenih problema – karcinoma, moždanog udara i ranijih ratnih ozljeda – Krešo danas izbjegava visine.
– Izgledam kao preparirani fazan, kaže kroz smijeh. Radove sam sveo na dva metra visine – za svaki slučaj.
U dobru i u zlu, uvijek zajedno
U 11 godina zajedničkog života dijelili su i bolesti, i operacije, i putovanja, i smijeh. Kad nisu u Miljkovici, odu do Zadra, a redovito dolaze i na akcije darivanja krvi.
Uvijek zajedno, nerazdvojni, nasmijani – baš kao na fotografiji s virskog groblja.
VIRSKI DARIVATELJI KRVI
Krešo se u darivanje krvi uključio krajem 1980-ih, no zbog rata i brojnih operacija morao je privremeno odustati. Po dolasku na Vir ponovno je postao aktivan član UDDK Vir.
– Akcije su i prilika da pomogneš drugima, ali i da kontroliraš vlastito zdravlje, kaže Krešo.
Snježana priznaje da se dugo bojala:
– Imala sam operaciju vena i bila sam slabokrvna, ali me Krešo nagovorio – i hvala mu.
NA PLOČI NI PRAŠINU NE TREBA BRISATI
Krešo i Snježana odlučili su se za kremiranje – praktično i simbolično rješenje, kažu, da ne opterećuju djecu.
– Djeca su nam u Zagrebu i Sloveniji, a grobnica traži brigu i trošak. Ovako im nećemo biti na teret. I, iskreno – ploča s urnom ne treba ni prašinu brisati, kaže Snježana.
POSLJEDNJA FOTOGRAFIJA STAROG MOSTA U NINU
Krešo i Snježana vjenčali su se 2017. u Ninu, u društvu djece, kumova i prijatelja.
– Napravili smo zajedničku fotografiju na mostu, a sutradan mosta više nije bilo, prisjeća se Snježana.
Njihova slika s mosta tako je postala simbol – možda i posljednja fotografija starog ninskog mosta, ali i spomen na ljubav koja je preživjela sve.
K.Š.
