Table of Contents
Dok kulturne ustanove u Zadru sve više sliče na poligon za politička kadroviranja, Narodni muzej postao je najnoviji primjer kako se i povijest može pretvoriti u stranački projekt.
Prema informacijama koje kruže u kulturnim i političkim krugovima, Marin Ćurković, aktualni ravnatelj Zavičajnog muzeja u Benkovcu, trebao bi preuzeti upravljačku palicu nad Narodnim muzejom Zadar.
Ćurković, po struci povjesničar i arheolog, viši kustos i nekadašnji doktorand na Sveučilištu u Zadru, ima solidne reference u muzejskoj struci. No, nije tajna da se njegovo ime češće spominje u kontekstu HDZ-ovih listi i stranačkih dogovora, nego u znanstvenim publikacijama. I upravo tu počinje priča o “spajanju struke i politike” – omiljenoj HDZ-ovoj formuli kojom se već desetljećima objašnjava kako kadrovske odluke “nemaju veze s politikom”.
Podsjetimo, posljednje dvije godine Narodni muzej vodila je Vesna Sabolić, postavljena kao ne presretno privremeno rješenje nakon odlaska dugogodišnje ravnateljice Renate Peroš. Sabolić je u HDZ-ovom žargonu bila “premosnica” – figura koja je trebala održati status quo dok Županija i Grad Zadar ne dovrše plan o podjeli ustanove. Taj plan predviđa da “bolji” dio muzeja, s Ložom i Gradskom stražom, prijeđe pod novi Muzej grada Zadra, dok bi Županiji ostali odjeli koji vape za obnovom i nemaju toliko atraktivne lokacije.
No, iza tih administrativnih preinaka krije se puno dublja priča – ona o sustavnom urušavanju kulturnih institucija koje ne služe politici, već građanima.
Renata Peroš, iako HDZ-ov kadar, jedina je uspjela podići standard muzeja i dovesti ga u sam vrh hrvatskih kulturnih ustanova. Otvarala je vrata javnosti, poticala suradnje, gradila prepoznatljiv imidž – dok nije postala, kako to u HDZ-ovom vokabularu zvuči, “nepoželjna”.
Od njezina odlaska s čela ove ustanove, Narodni muzej zapao je u vakuum. Struka je marginalizirana, zaposlenici demotivirani, a odluke donose politički dogovori iza kulisa. Dok HDZ-ova Županija i HDZ-ov Grad Zadar dijele kulturnu imovinu kao da je stranački plijen, građani mogu samo gledati kako se povijest ponovno piše – ali ovaj put u interesu aktualne vlasti.
Ćurković bi, prema svemu sudeći, trebao “pomiriti” te dvije strane, jer navodno “spaja struku i politiku”. No, ako se povijest ponavlja, jasno je što će prevagnuti.
U pozadini ostaje i nelagodna činjenica da se o budućnosti muzeja, zgrade i zbirki odlučuje iza zatvorenih vrata. Spominju se i “drugačije namjene” vrijedne zgrade – jer u Zadru, čini se, ni kulturna baština nije izuzeta od tržišnih kalkulacija.
Možda će novi ravnatelj biti kompetentan, možda i stručan. Ali jedno je sigurno – Narodni muzej Zadar postao je još jedna ilustracija kako HDZ tretira institucije: kao vlasništvo, a ne kao baštinu svih građana.
