Table of Contents
Zoran Milanović ne želi biti predsjednik demokratske stranke, nego autoritarni lider. Predsjednik SDP-a morao je staviti mandat na raspolaganje nakon parlamentarnih izbora, Zlatko Komadina morao je puno prije reagirati na nedemokratska ponašanja u stranci, ali nije jer bi izgubio poziciju u vrhu stranke, a Zvonimir Mršić jedini je pravi izbor za SDP. Tako stanje u SDP-u vidi Željko Mikin, jedan od desetak SDP-ovaca koji su u Zadru devedesetih godina održali Račanovu stranku na životu, a i danas je jedan od njezinih lokalnih “zaštitnih znakova”.
Mikin trenutno odrađuje svoj posljednji mandat zadarskoga gradskog vijećnika, nedavno je dao ostavku na mjesto u Gradskom odboru SDP-a, čiji je svojedobno bio predsjednik, sudjelovao je na svim stranačkim konvencijama u Zagrebu od 1990., došao je u oštar sukob s Ivicom Račanom nakon izbora 2003. godine, ali mu je “čašu prelio” sukob sa Zoranom Milanovićem. Na kraju svoje političke karijere i bez ikakvih ambicija, ovaj uspješni mali poduzetnik neopterećeno i otvoreno govori o svojem viđenju aktualnih zbivanja u vrhu SDP-a i mogućim ishodima borbe za lidersku poziciju u najvećoj opozicijskoj stranci.
– S Račanom sam se sukobio 2003. na sastanku u Zagrebu nakon izgubljenih izbora. Bio je to grub napad na zadarski SDP, kolega Svetko Šarić i ja žestoko smo protestirali. Romano Meštrović prethodno je opalio po Račanu smatrajući da je on kriv za izborni poraz, pa mi je Račan dao zadatak da na konferenciji za novinare osudimo Meštrovićevo ponašanje, tražio je i da ga isključimo iz stranke. Odbio sam Račanov zahtjev, iako sam i ja tada mislio da je Meštrović u nekim trenucima pretjerao.
A što je bilo s Milanovićem?
– Opet sastanak u Zagrebu. Tada sam shvatio da su demokratski izbori u SDP-u zaista maska za nedemokratska ponašanja i odnose. Bio je to vrlo neugodan razgovor skupine zadarskih SDP-ovaca s Milanovićem, nakon kojega mi je bilo jasno da Milanović ne poštuje utvrđene demokratske odnose i Statut stranke kojoj je na čelu. Radilo se o utvrđenom nestatutarnom ponašanju Renate Sabljar Dračevac, predsjednice našeg Županijskog odbora. Većina zadarskih SDP-ovaca bila je za njezino isključenje iz stranke, čak je i nacionalna Statutarna komisija SDP-a u dva navrata utvrdila njezinu odgovornost, ali Milanović to uopće nije stavljao na dnevni red jer je više cijenio mišljenje Arsena Bauka, svoga stranačkog podanika i “specijalnog savjetnika”, koji je Renati držao stranu.
Činili su to i Komadina, Rajko Ostojić, Bernardić, Maras… Eto kako Milanović poštuje Statut! A ta ista Renata Sabljar Dračevac je kasnije postala potpredsjednica Glavnog odbora SDP-a na prijedlog zagrebačkog ogranka i bez znanja ikoga od ljudi u Zadru! Taj ton i Milanovićeva isključivost bili su ocean preko kojeg više nisam mogao plivati. Želio je biti autoritarni lider, a ne predsjednik demokratske stranke. Nikada u životu nisam se osjećao jadnije i posramljenije. Mislite li da je Milanović morao dati ostavku nakon izgubljenih izbora?
– Ili to ili, u najmanju ruku, staviti mandat na raspolaganje, pa neka članstvo odluči. Posljednjih šest mjeseci dobro je funkcionirao kao premijer, dobro je vodio i kampanju, dobro je što je privukao Matića i Glavaševića… Ali izbore je izgubio. Politika je i natjecanje, a SDP je izgubio tri posljednja velika natjecanja: predsjedničke, parlamentarne i EU izbore. Milanović za to snosi odgovornost.
Zlatko Komadina drugi je spominjani kandidat za predsjednika stranke…
– On je dugo u vrhu stranke, ali je, kao politički jak čovjek, svoje neslaganje iznosio samo kroz prigovaranje i njurganje, a nikada na Glavnom odboru nije otvorio raspravu o nedemokratskim odnosima u SDP-u. To je morao učiniti, za to je morao imati i snage i odgovornosti. Zašto nije? Vjerojatno zato što nakon toga u stranci više ne bi bio ono što je bio. Minus mu je i to što je kao drugi čovjek SDP-a prebrzo i prelako napustio mjesto ministra. Uz to, sudjelovao je i u pozadinskim igrama za stranačke pozicije.
Mislite na “predizborna lobiranja” u SDP-u?
– Da. Na stranačkim se konvencijama događaju kolaboracije, potmula lobiranja i čudni savezi s naglašenom ulogom Zagreba i Rijeke, u posljednje vrijeme i Splita, pa se u tom trokutu u vrh stranke biraju ljudi koji, kao, odlučuju u ime većine. Bandić je tu zloupotrebu demokracije uveo kao praksu u SDP, ali nije jedini, ima njih još. Takve strukture brzo okoštavaju. Predlagao sam da nitko ne bude predsjednik stranke više od dva mandata, da ni ministri ni saborski zastupnici ne budu u Zagrebu više od dva mandata, jer u protivnom stranka postaje uspješna firma za ugodno zapošljavanje. Sada u Milanovićevoj ekipi imate ljude koji iza sebe imaju od tri do pet zastupničkih ili ministarskih mandata – gdje su mladi, svježi ljudi? Ili, gdje su Željka Antunović ili Antun Vujić, kao vodeći intelektualac u stranci? I oni su Milanovićev grijeh. Trećega kandidata zasad nitko ni ne spominje. Imate li vi svojeg favorita?
– Izlaz vidim u Zvonimiru Mršiću, on je jedini pravi izbor za stranku i kompletna osoba za tu funkciju. Ima više stranačkog staža od Milanovića i dovoljno političkog iskustva, bio je uspješan zastupnik i gradonačelnik, sada uspješno vodi i “Podravku”, a to znači da ima dokazanu sposobnost upravljanja i u politici i u ekonomiji. I nema nikakvih mrlja. Ako SDP ima kvalitetno rješenje, to je Mršić.
‘Bauk je vješt manipulator’
– Kao predsjednik splitsko-dalmatinskog SDP-a, Bauk je želio formirati nekakvo “objedinjavajuće tijelo” stranke u cijeloj Dalmaciji. Toga u Statutu nema! Odbili smo taj prijedlog, Bauk je to teško primio, ali vješt je manipulator, pa se kasnije zbližio s predsjednicom ŽO-a u Zadru Renatom Sabljar Dračevac i postao njezin zaštitnik i mentor. To je prauzrok kasnijeg oštrog sukoba u zadarskom SDP-u, a Bauk je isti model iskoristio i u Šibeniku: nađe osobu preko koje onda ostvaruje svoje stranačke i političke interese. U svemu tome imao je i “odnos povjerenja” s Milanovićem – tvrdi Mikin.
