Table of Contents
Na današnji dan, 18. studenoga, Hrvatska se ponovno vraća u najcrnju zoru svoje povijesti. U isto vrijeme kada su se 1991. oglasili prvi topovi, danas se oglašavaju zvona sjećanja – bolna, teška i neumoljiva. Škabrnja, simbol otpora i neuništivog prkosa, obilježava 34. godišnjicu svog stradanja. Zemlja i narod koji su pali pod tenkovima i zrakoplovima jednog bezumlja, a opstali samo snagom srca i ljubavi prema Hrvatskoj.
Toga jutra, 18. studenoga 1991., agresorske snage bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi, pod zapovjedništvom Ratka Mladića, s dvije kolone tenkova i oklopnih transportera navalile su na malo ravnokotarsko selo. Jedna kolona preko Zemunika Gornjeg, druga preko Biljana Donjih – smrtonosna kliješta koja su trebala zdrobiti hrvatski život.
Najžešći udar sručio se na zapadni ulaz u Škabrnju, kod zaseoka Ambar i Ražovljeve glavice. Pod vatrenim kišama iz utvrđenih neprijateljskih položaja i podrškom zrakoplovstva, JNA, SAO Krajina i dobrovoljci iz Srbije i BiH probijali su liniju obrane. Pred tenkovima su tjerali zarobljene branitelje i civile – žive štitove jedne neljudske ideologije.
U središte sela i do crkve Velike Gospe ušli su predvečer, ostavljajući iza sebe zgarišta, jauke i neizrecivu bol. Civile – uglavnom žene, djecu, starce – istjerivali su iz podruma, masakrirali, mučili i odvodili. Oko stotinu njih odveli su u Benkovac. Škabrnja je spaljena, minirana, sravnjena sa zemljom. Muškarci su zatočeni u kninskim logorima, razmjenom spašeni tek kasnije.
Na dan napada ubijena su 43 civila i 15 branitelja. Ukupno, u Domovinskom ratu Škabrnja je izgubila 56 civila i 25 branitelja. Još šestorica mještana poginula su nakon rata, od mina koje su ostale kao nijemi podsjetnik na mržnju. Do Oluje, ubijeno je 86 osoba – 86 imena, 86 života, 86 svjetova koji su prekinuti samo zato što su bili hrvatski.
I danas, 34 godine poslije, istina je još bolnija: za ovaj stravičan masakr osuđena je samo jedna osoba – Zorana Banić, nekadašnja medicinska sestra. Od prvotnih 20 godina zatvora do smanjenih šest, iz zatvora je izašla 2007. godine. Za 86 ubijenih – šest godina. Pravda koja je ostala zaključana negdje između birokratskih ladica i političkih kalkulacija.
Danas u Škabrnju dolazi šest ministara – potpredsjednik Vlade i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković, ministar gospodarstva Ante Šušnjar, ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije Marija Vučković, ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Damir Habijan, ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić te ministar turizma i sporta Tonči Glavina. Doći će, položiti vijence, pokloniti se žrtvi – i otići. No hoće li išta ostati osim protokola?
Središnji program obilježavanja počinje komemorativnim okupljanjem, slijedi Kolona sjećanja – hod koji svake godine sve teže diše, jer je sve manje onih koji se sjećaju iz prve ruke. Nakon polaganja vijenaca održat će se misa za sve stradale u Domovinskom ratu. Program završava hodnjom “Korak po korak” do groblja svetog Luke – mjesta gdje Škabrnja i danas razgovara sa svojom tišinom.
U zemlji u kojoj svaka rana ima ime, a svako stradalo dijete još uvijek živi u uspomenama svojih obitelji, Škabrnja stoji kao opomena. Ne da bismo mrzili – nego da nikada ne zaboravimo koliko je visoka cijena slobode.
Jer Hrvatska kakvu danas živimo niknula je iz pepela Škabrnje. I zato Škabrnja nikada neće pasti. Ni onda, ni danas, ni ikada.
