Drago Čulina: Nisam za rušenje Jazina, dvoranu treba pretvoriti u spomenik njezinu veličanstvu zadarskoj košarci

Malo koji stadion kod nogometaša, ili dvorana kod košarkaša, u svijetu pobuđuje toliko poštovanja i uvažavanja kao zadarske Jazine.

Imao sam prigodu utakmice za radio prenositi iz mnogih europskih dvorana, pa i najslavnijih kao što je Realova u Madridu, ona, slavna u Varezeu ili usporediva sa zadarskom u francuskom Orthezu, a sve su poznate po temperamentnim navijačima, ali nigdje nisam osjetio ni djelić ozračja kakvo je vladalo u Jazinama. Isto tako, kod gostovanja europskih klubova u Jazinama, radijski reporteri iz tih zemalja meni su govorili kako nigdje nisu doživjeli ni dašak tako veličanstvena ozračja kao u Jazinama.

A, Jazine su bile takve i u vrijeme dok još nisu imale krova, dok se igralo na betonskoj podlozi i bile su simbol Zadra. Simbol koji je i dio duše suvremenika brojnih velikih zadarskih košarkaša, među kojima su najveći Krešo i Pino.

Ta dvorana je istodobno i spomenik ne samo igranja čarobnih utakmica nego i stvaranja velikana od malih nogu, od prvih koševa do reprezentativnih formata.

Iskreno, svaki put kad prođem pored Jazina, osjećam kako me prožmu sjećanja na jedinstvene doživljaje kakve ljudi u drugim sredinama nisu imali mogućnost spoznati.

Zato, ne da nisam za rušenje Jazina nego sam za njihovo konzerviranje i pretvaranje u spomenik njezinu veličanstvu zadarskoj košarci. Vjerujem kako vizionari zadarske budućnosti, pa i arhitektonske, žele da Zadar ostane lijep, odnosno da bude što ljepši grad, ali prema onome što sam mogao vidjeti u nacrtima, bojim se da bi to bila nova gradina (Burg) pred starim, unutar zidina, kroz stoljeća i milenija skladno građenom Idassom, Jaderom ili Zadrom.

Ta gradina, tipična izgleda za bezlične novogradnje, a sa sadržajima o kojima se čuju glasi, jednostavno bi učinila da nitko više nema potrebe otići na poluotok. Uostalom, zar se to već nije dogodilo. Gradski oci, svojom su politikom raspodjele poslovnih prostora već iz središta grada otjerali obrtnike, ustanove, trgovine….. i pretvorile negda živu gradsku ljepotu u sivu pustoš u kojoj u 10 navečer na povijesnim prostorima ima onoliko građana koliko i na toliko prostora u srcu Sahare – niti jedan.

Sve u svemu: Nemam ništa protiv novih arhitektonskih rješenja, ali tako da se ne “ubije” ono za što kažemo ” idemo u grad”, tako ni dvorana u Jazinama kao dio te jedinstvene mediteranske cjeline najotimanijeg grada na europskim prostorima.

Drago Čulina.