Table of Contents
Noć je, kažu, prijatelj svih onih koji vole diskreciju. A diskrecija je, čini se, postala jedini urbanistički plan u ulici don Ive Prodana.
Pod okriljem tame i – kako se čini – blagoslova neke nevidljive ruke, ispred ulaza u zgradu Novice Erlića, oca aktualnog gradonačelnika Šime Erlića, osvanulo je skoro 50 četvornih metara novih kamenih ploča. Bez trunke birokratske dosade: bez odluke konzervatorskog odjela, bez ploče s podacima o izvođaču i naručitelju radova. Naprosto – čisto i učinkovito.
Tko bi se uopće zamarao formalnostima kada se radi o "kozmetičkom zahvatu" u zaštićenoj kulturnoj baštini? Suvišno pitanje, naravno.
Novica Erlić: čovjek koji (navodno) nije tu
Zanimljivo je kako se prilika za ovu ekspresnu gradilišnu intervenciju ukazala baš na adresi Novice Erlića – čovjeka koji je USKOK-ov optuženik zbog izvlačenja novca iz NK Zadar, a koji je, kako mediji navode, službeno prijavljen na posve drugoj lokaciji – u suspektnoj novogradnji u Arbanasima. Očito je da gospodin preferira fleksibilno rješavanje stambenog pitanja.
Ali zašto bi se čovjek opterećivao administracijom? Kamene ploče su, eto, potrebne. Stare su istrošene. A ako se posao može završiti brzo i tiho, najbolje usred noći dok grad spava – zašto ne?
Ni prolom oblaka nije prepreka
Treba priznati – radnici koji su se uhvatili posla zaslužuju pohvale. Ni prolom oblaka ih nije zaustavio. Čupanje starih ploča i polaganje novih teklo je munjevitom brzinom, s entuzijazmom koji rijetko viđamo na gradilištima u regularno radno vrijeme.
Možda je bila riječ o nekoj posebnoj vrsti patriotizma? Ili pak o nečemu prozaičnijem – kao što je nalog koji se ne odbija?
Erlićeva poljana – novi brend Stare jezgre?
Potez koji se proteže od zgrade pored crkve sv. Šime do Novog caffea mogao bi, prema nekim šaljivdžijama, postati novi turistički brand. "Erlićeva poljana" – zvučno je, zar ne?
Gradonačelnik Šime Erlić, inače i sam pod istragom USKOK-a, mogao bi iskoristiti priliku za malo personalizacije gradske topografije. Ionako, kada već imamo fasade koje se obnavljaju po mjeri privilegiranih, zašto ne bi dobili i ulice s obiteljskim pečatom?
Konzervatori? Koji konzervatori?
Naravno, pitanje dozvola i suglasnosti konzervatorskog odjela čini se suvišnim. Stara jezgra je, istina, zaštićena kulturna baština, ali očito to vrijedi samo za obične smrtnike. Za one s pravim kontaktima, procedura je – kako se čini – tek birokratski detalj koji se može elegantno zaobići.
Noć je nova norma
Što možemo naučiti iz ovog slučaja? Da gradnja po zakonu očito nije za sve. Da su noć i kiša najbolji saveznici brzih rješenja. I da privilegirani nisu samo iznad zakona – oni su i iznad konzervatora, urbanista i svih onih dosadnih formalnosti koje мuče običan puk.
A mi ostali? Mi možemo samo šutjeti i diviti se novim kamenim pločama. I pitati se – hoće li netko, ikada, odgovarati?
Vjerojatno neće.
