Table of Contents
Gradsko vijeće Grada Zadra spremno je potvrditi novi potez gradonačelnika Šime Erlića koji govori sve o prioritetima gradske vlasti - najsiromašniji umirovljenici dobit će "velikodušnih" 30 eura mjesečno! Da, dobro ste pročitali, trideset eura. To je cijena nekoliko kava u centru grada ili čak manje od pola kilograma kvalitetnog Paškog sira.
Mizerija umotana u socijalnu brigu
Prema prijedlogu odluke, umirovljenici s mirovinom do 470 eura te korisnici nacionalne naknade za starije osobe dobit će naknade između 30 i 60 eura mjesečno. Najviši iznos - čitavih 60 eura - pripast će onima s mirovinom do 200 eura. Riječ je o ljudima koji jedva spajaju kraj s krajem, a Grad Zadar im daruje iznos koji ne pokriva ni komunalije, kamoli troškove života u sve skupljoj Hrvatskoj.
Ovakva "socijalna osjetljivost" gradske vlasti zaslužuje poseban aplauz - za cinizam. Dok se milijuni troše na sumnjive projekte i savjetnike, najugroženija populacija dobiva simbolične iznose koji su više uvreda nego pomoć. Za ove ljude koji preživljavaju s mirovinama nižim od minimalne plaće, trideset ili čak šezdeset eura nije spas - to je tek dovoljno da se podsjete koliko malo lokalnoj vlasti znače.
Djeca? Kakva djeca?
Na dnevnom redu je i prijedlog sufinanciranja izvanškolskih aktivnosti za obitelji koje primaju dječji doplatak, a odluka čeka zeleno svjetlo Gradskog vijeća. Program će uključiti i djecu s inkluzivnim dodatkom nakon prijedloga iz javne rasprave.
Posebno zabrinjava činjenica da je odluka o proširenju pomoći na djecu predškolskog uzrasta odbačena. Dakle, grad ima novca za isplate koje ni ne riješe osnovne probleme umirovljenika, ali nema za investiciju u budućnost - u najmlađe građane Zadra. Djeca predškolskog uzrasta, koja bi trebala biti prioritet svake odgovorne lokalne vlasti, opet ostaju po strani. Očito je da u Erlićevoj viziji Zadra najmlađi nemaju mjesto, barem ne kad treba razvezati gradske vreće.
Gradonačelnik kao apsolutni vladar stipendija
Donosi se i novi pravilnik o stipendiranju koji donekle mijenja uvjete dodjele stipendija učenicima i studentima. No, ovdje dolazimo do pravog apsurda demokratskog procesa - broj stipendija i iznos svake od njih naknadno će odrediti gradonačelnik!
Skupština donosi pravilnik, ali sve ključne parametre prepušta diskreciji jednog čovjeka. Erlić će sam odlučiti hoće li biti deset ili stotinu stipendija, hoće li iznositi pedeset ili petsto eura. Koji je onda smisao pravilnika ako gradonačelnik može činiti što mu je volja? Ovo nije transparentnost, ovo je koncentrirana moć bez odgovornosti. Ovo je feudalizam u modernom ruhu gdje gradonačelnik velikodušno dijeli naknade prema vlastitoj prosudbi.
Formalnosti dok Zadar tone
Ostatak dnevnog reda prepun je formalnih odluka koje više zvuče kao birokratska gimnastika nego suštinske promjene. Mijenjaju se statuti dječjih vrtića, osniva se Savjet mladih Grada Zadra - još jedan savjetodavni organ bez stvarne moći, donosi se plan djelovanja protiv prirodnih nepogoda, a iz snage ide odluka o ocjenjivanju službenika iz davne 2010. godine. Papiri se slažu, pečati se stavljaju, a Zadar ostaje isti.
Posebno intrigantan je potez ukidanja statusa javnog dobra za dvije čestice - put na kojemu je sagrađeno igralište u Arbanasima i 65 četvornih metara puta koji prolazi preko privatne parcele na rubu Crnog. Zašto baš sada? Čijim interesima ovo služi? Ko će profitirati od pretvaranja javnog u privatno?
Politika privida i minimalizma
Ove odluke nisu pokazatelj brige za građane - one su pokazatelj nedostatka vizije, hrabrosti i iskrene posvećenosti onima kojima je pomoć najpotrbnija. Šime Erlić nastavlja politiku privida gdje se simboličnim gestama pokušava prikriti nemar prema stvarnim problemima grada. Trideset eura za umirovljenike koji gladuju, ništa za djecu, a apsolutna moć kod dodjeljivanja stipendija.
Zadarani su zaslužili više od ovoga. Zaslužili su gradsku vlast koja razumije da socijalna politika nije bacanje mrvica sa stola bogatih, već sustavan i iskren pokušaj podizanja kvalitete života najugroženijih. Umjesto toga, dobivaju gradonačelnika koji dijeli mizeriju kao da je to lijek za sve probleme.
Trideset eura. Toliko košta gradska "socijalna politika". I nešto manje od toga košta i ugled ove gradske vlasti.
