Table of Contents
Roko Jurlina, mladi košarkaš iz Zadra, jedan je od onih koje u sportu zovemo pegulama. Rođen 1993., svoj košarkaški put započeo je davne ’98. u zadarskoj školi košarke Prvi Koš. Košarkaši put vodio ga je preko Zadra, Križevaca, Borika do Zagreba. Bio je član mlađih reprezentativnih selekcija Hrvatske. Zadnjih godinu dana Roko je prošao pravu kalvariju s ozljedama. Prije točno godinu dana doživio je tešku ozljedu koljena koja ga je udaljila s terena cijelu proteklu sezonu. Baš kad se činilo da je ozljeda stvar prošlosti i da je Roko ponovno zdrav, ozljeda se ponovila i odnijela mu još jednu sezonu…
Roko, kada si se počeo zanimati za košarku i zašto?
– Za košarku sam se počeo zanimati sa svojih nepunih 5 godina kad me otac počeo voditi na utakmice Zadra u Jazine, upisao me na košarku u školu košarke Prvi Koš i otada do danas to traje.
Koja je prva utakmica Zadra koju si gledao ako se sjećaš?
– Prva utakmica Zadra koje se sjećam je osvojeni kup 1998. kada je Zadar pobijedio Zagreba u prepunim Jazinama.
Koja je tad bila petorka Zadra?
– Ha-ha, ako se dobro sjećam, bili su tu Gerald Lewis, Joke Vranković, Jure Ružić, Tome Ružić i Emilio Kovačić.
Koji su te treneri trenirali u mladosti do kadeta?
– U Prvom Košu su tu bili redom Tiziano Mazija, Predrag Saratilija, Hrvoje Vlašić, Umberto Piasevoli, Boris Valčić, Lucijan Valčić, Učo Pulanić, Arijan Komazec.. Ako sam koga zaboravio neka mi oprosti, nije bilo namjerno.
S kojim ti je od ovih trenera bilo najdraže raditi?
– Ako bih baš morao nekoga izdvajati, sigurno bi to bili Lucijan Valčić i Učo Pulanić, najviše iz razloga što su to veliki treneri koji su odgojili brojne generacije zadarskih košarkaša i koji svakako imaju pregršt znanja koje mogu prenijeti mladima. Učo Pulanić je zasigurno najveći radnik kojeg poznajem od trenera. Čpvjek je doslovno živio u dvorani, veliki radoholičar i sve što je postigao je postigao radom. Siguran sam da bi i danas u poznim godinama svog života radio sa jednakim entuzijazmom. Danas nema više takvih trenera.
Pređimo sad na omladinske kategorije KK Zadra. Osvojio si kadetsko prvenstvo. Reci nam nešto o toj godini…
– Je, stvarno dobra godina. Od početka sezone smo se dizali i osvojili prvenstvo na kraju. Bili smo dobra klapa. Iako na početku nije izgledalo bajno, rasli smo kao momčad i može se reći više nego zasluženo osvojili prvenstvo iako se malo tko tome nadao. Final 4 u Zadru će mi svakako ostati zauvijek u sjećanju. Nama kao 16-godišnjacima je igrati pred toliko ljudi u legendarnim Jazinama mogu reći puno značilo i svakako dalo vjetar u leđa za titulu. Bio sam i MVP tog prvenstva tako da mi je ta nagrada bila šlag na tortu dobre godine.
U juniorsku ste godinu ušli kao jedni od glavnih pretendenata na naslov, a na kraju ste osvojili treće mjesto..
– Istina je da smo nakon osvajanja kadetskog naslova u juniorsku godinu ušli kao jedni od favorita za naslov. Suvereno smo prošli dalmatinsku ligu i poluzavršnicu prvenstva gdje smo uvjerljivo svladali i Cedevitu i Cibonu. U polufinalu nas je u Slavonskom Brodu čekala izuztno dobra generacija Dubrave, ekipa koja je kasnije osvojila prvenstvo. Tu smo utakmicu izgubili uvjerljivo sa 18 razlike, mogu slobodno reći da je to najgora utakmica generacije. Isto tako tu moram spomenuti da je utakmica u Slavonskom Brodu bila oko 3 ili 4 sata poslijepodne, a da smo mi ujutro rano kretali iz Zadra na put tako da smo na utakmici izgledali kao ispuhani baloni. Općenito moram reći da se u klubu za našu generaciju skoro pa i nije vodilo računa i to je ono što boli. Nije bilo ni turnira, jednostavno smo bili prepušteni sami sebi. Odgovorno tvrdim da smo došli tamo dan ranije da bi bili al-pari s Dubravom, neću reći da bi pobijedili jer to ne bi bilo u redu od mene, ali mislim da smo od tog kluba zaslužili bar malo pažnje za sve ono što smo dali. Na kraju je osvojena bronca, ali ostaje žal za propuštenim finalom jer smo svi očekivali zlato. Siguran sam da je iz ove generacije momaka rođenih 1993. bilo sigurno 3 do 4 igrača koji su mogli ući u seniore, ali klub se svih rijesio iz tko zna kojih razloga.
Koji su ti bili treneri u omladinskom pogonu kluba?
– U omladinskom pogonu Zadra su me trenirali Rudi Tičina, Petar Popović, Denis Pleslić, Roko Gjergja, Samir Žuza, Tiho Bujan, Joško Pulja…
A sad seniori. Prvo pitanje, zašto ne Zadar?
– Prva opcija je naravno bio Zadar za kojeg sam vec u juniorskoj sezoni upisao 2 nastupa za seniore dok je trener bio Pino Grdović i to je bilo neprocjenjivo iskustvo. No, Branko Skroče je u novinama izjavio da ce Ramljak igrati 35 minuta na poziciji zaštićenog godišta i ja tu nisam vidio svoju priliku te sam inzistirao na posudbi u Križevce gdje se stvarala dobra momčad i gdje me trener Tiho Bujan vidio u svojim kombinacijama. Smatrao sam da je to dobra opcija i za mene i za klub. Tako sam potpisao petogodišnji ugovor sa Zadrom i otisao na posudbu u Križevce, a na pola sezone sam se, zbog nekih nesuglasica, vratio u Sonik Puntamiku, također na posudbu gdje sam odigrao ostatak sezone. Potom slijedi odlazak u U-20 reprezentaciju. Nakon povratka s Europskog prvenstva, očekivao sam poziv iz kluba što bi bilo u redu jer sam ipak bio igrač KK Zadra i direktor Skroče je inzistirao na potpisu ugovora iako je bio istekao zakonski rok za potpis. No, kad sam se vratio sa prvenstva dočekao me izuzetno maćehinski odnos kluba prema meni. Nitko me nije zvao, niti obavijestio o pripremama, direktor Skroče se nije javljao na mobitel, a isto tako znam kako je mog suigrača Franka Šanga zvao još dok smo bili u reprezentaciji na pripremama. Tu sam shvatio da nešto nije u redu i postalo je očito da ja tu nisam poželjan, ali mislim da se to moglo riješiti na ljudski način, nazvati me, reći što se misli, ruka ruci i sve u redu. Na kraju sam odlučio otići u Zagreb kod trenera Danijela Jusupa koji me zvao i vidio u svojim planovima. Moram naglasiti da mi je izuzetno žao kako se sve odvilo jer ipak je Zadar moj klub oduvijek bio i biti će broj 1, kao što je svakom mladom igraču i Zadraninu san obući dres Zadra. Nadam se da ću u budućnosti dobiti priliku zaigrati za svoj klub.
I onda, dolazak u Zagreb i ozljeda. Što se dogodilo?
– Na pripremama u Zagrebu je sve bilo odlično. Osjećao sam se vrhunski, spremno jer iza mene je bilo radno ljeto. Tada je dosla ta nesretna ozljeda koljena koja me udaljila sa parketa cijelu sezonu. odmah Na prvoj utakmici na pripremama sam krivo doskočio i tako je cijela sezona otišla u vjetar. No, to je sastavni dio sporta i događa se. Obavio sam operaciju i čekala me najmanje šestomjesečna mukotrpna rehabilitacija. Trebalo je ostati čvrste glave i pozitivnog stava sto često nije lako. Nakon 8 i pol mjeseci sam se vratio u puni kontaktni trening i sve je bilo odlično. Radio sam mukotrpno cijelo ljeto i jačao mišiće kako se to ne bi ponovilo. Mogu reći da je sve bilo odlično i da sam bio sigurno bolji igrač nego prije ozljede. Taman kad se činilo kako je sve iza mene i kako sam iz svega izašao jači i kad je sav taj rad trebalo pretočiti u ovu sezonu, dogodio se nesretan trenutak. Igrao sam 1 na 1 na treningu sa Rokom Stipčevićem i pri jednom prodoru koljeno je zaplesalo. Ponovno je pukao prednji križni ligament i odnio mi još jednu sezonu. U prvi mah osjećaj je bio ružan, kao da se svijet srusio. Osjećaj je kao da gradiš kuću i netko ti sve sruši, pa onda opet ponovno gradiš i trebaš staviti još jednu ciglu i opet dođe netko i sve ti sruši..Sav rad, cijelo ljeto, sva ta odricanja padaju u vodu. Sada me ponovno čeka operacija i iznova sve isto. Višemjesečni oporavak i još jedna izgubljena sezona. Treba ostati jak u glavi, pozitivan i sve će biti dobro. Rekao sam sam sebi da nema odustajanja nego jos jače raditi i vratiti se jači nego ikad. Želim svima dokazati da je u sportu uz veliku želju i volju i trud sve moguće, ma kako god teško bilo. Želim svima dokazati da mogu igrati na visokoj razini, da se mogu vratiti i biti ne onaj stari, nego još bolji. Siguran sam da ću se vratiti jači, a onda što dragi Bog da jer protiv njega se ne može. Ja to gledam na način da svatko ima svoj put, nekom se odma otvore prva vrata, a drugi mora proći prva, druga, treća, četvrta, peta vrata da bi došao do cilja. Vjerujem da ću uz pomoć obitelji, prijatelja, Boga i uz ogromnu vjeru još jednom izvući ovo. Želim sam sebi i drugima dokazati da to mogu i hoću. Svi koji me znaju i s kojima sam trenirao znaju da sam uvijek radio više od drugih. Neću dati da sav taj rad padne u vodu. Želim samo biti zdrav, da me napokon iza ove zaobiđu ozljede da mogu pokazati koliko vrijedim.
Predviđanja za KK Zadar? Što misliš, kako će proći ove sezone?
– Ne znam, ne mogu predvidjeti kako će Zadar proći jer ne poznam dovoljno dobro ni druge ekipe pa ne mogu govoriti. Vidjet ćemo u prvih nekoliko kola kako tko diše pa će se onda nešto više moći reći. Ono što je sigurno da je Zadar zaostao u slaganju rostera, no sve to još nije kasno, sve se da nadoknaditi uz jedno ekipno zajedništvo u i oko kluba. Smatram da je trener Hrvoje Vlašić zaslužio priliku na klupi Zadra, ipak je on domaći trener i smatram da zaslužuje priliku da vodi seniorsku momčad. Kao glavne kandidate za naslov vidim Partizan, Crvenu Zvezdu, a na final fouru vidim i Cedevitu. Zadru želim sve najbolje u narednoj sezoni.
Kako nam je Roko kazao, iako je košarka broj 1 u svemu, najveća ljubav i najveća životna želja, jednako bitan mu je i studij.
– Istina, student sam Pravnog Fakulteta u Splitu Upisao sam drugu godinu i zasada mi odlično ide. Prošlu godinu sam se više posvetio fakultetu jer nisam imao presing od utakmica i treninga, a na moju žalost to će tako biti i ove godine. Smatram da je uz sport vrlo bitno i obrazovanje jer je to jedan oslonac u životu i svakako čini čovjeka vrijednijim. -za kraj će Roko.
Ne preostaje nam ništa drugo nego poželjeti Roku sreću, da ga zdravlje posluži i da se što prije oporavi kako bi mogao pokazati sav svoj talent kojeg nesumnjivo posjeduje.
