Table of Contents
Zadarska županija postala je kulisa za jednočlanu predstavu župana Josipa Bilavera, čija potreba za pojavljivanjem na svakoj fotografiji polako postaje javna tajna o kojoj svi govore, a nitko glasno ne progovara.
Teško je posljednjih mjeseci otvoriti bilo koji lokalni portal, pregledati fotogaleriju s otvorenja, manifestacije ili jednostavnog protokolarnog događaja, a da se ne nađete licem u lice s istim likom.
Josip Bilaver, župan Zadarske županije, postao je tako predvidljiv element svake vizualne priče da su komentatori počeli osvježavati stranice ne zbog sadržaja događaja, nego u iščekivanju - hoće li ovaj put biti drugačije?
Neće.
Sindrom sveprisutnosti
Ako ste vidjeli neku manifestaciju na kojoj je bio i župan BIlaver, ne morate ni gledati fotogaleriju - znate tko će dominirati kadrovima. Postoji zabrinjavajući obrazac u ovoj navodno slučajnoj sveprisutnosti. Manifestacije, događaji i ljudi koji su trebali biti u središtu pažnje postaju puka dekoracija za još jednu Bilaverovu fotografiju. A da stvar bude paradoksalnija - upravo su ti ljudi i te priče razlog zašto je župan uopće pozvan. Ili bi tako trebalo biti.
Kad komentatori postanu kritičari
Ako je nešto sigurno, onda je to da ljudi sve primjećuju i vide. Komentari ispod članaka na lokalnim portalima postali su svojevrsna kronika naroda. "Je li Bilaver platio pretplatu za ove fotke?", "Čekam dan kad neće biti ni na jednoj slici - biće to dan za pamćenje", "Frizer mu je sigurno zahvalan, toliko ekspozicije...".
Sprdnja s frizurom, preciznošću tafta, položajem u kadru ili čak izrazom lica postala je kolateralna šteta Bilaverove neumornosti pred kamerama. Ali iza šale krije se ozbiljnije pitanje: je li ovo još uvijek obavljanje dužnosti ili je prešlo granicu osobne promocije? Prije će biti da je ovo drugo.
40 godina - s krizom identiteta?
Bilaver ima 40 godina. Četrdeset. Dob u kojoj bi čovjek trebao imati stabilnost, sigurnost u sebe i relativnu zrelost. Dob u kojoj potreba za konstantnim dokazivanjem vlastitog postojanja kroz fotografije prestaje biti šarmantna, a postaje zabrinjavajuća.
Psihološki gledano, opsesivna potreba za pojavljivanjem u centru pažnje na svakom događaju može ukazivati na dublje nesigurnosti. Hoće li ga ljudi zaboraviti ako nije na gotovo svakoj fotografiji? Hoće li događaj biti manje važan ako on nije vidljivo prisutan? Je li rad koji obavlja dovoljno dobar da govori sam za sebe, ili mora biti popraćen vizualnim dokazom njegove nazočnosti?
Gubi se bit
Zabrinjava činjenica da događaji gube svoju bit. Kada lokalni mediji prenose fotografije sa stranica Zadarske županije s manifestacije koja potiče humanitarne akcije, slavi tradiciju, kulturu ili postignuća, a većina fotografija prikazuje župana - poruka je jasna: važniji je on od onoga što se slavi.
Obitelji organizatora, mladi sportaši, umjetnici, obrtnici, volonteri - svi oni postaju statistika, background, ispunjavajući okvir oko glavne zvezde. I upravo to daje za pravo čitateljima da zaključe ono što je sve glasnije: Bilaver manifestacije, otvaranja i protokolarne obveze ne koristi kao platformu za promicanje vrijednosti zajednice, nego kao osobni billboard.
Pretjerivanje kao brend
U politici je prisutnost važna. Biti među ljudima, pokazati interes, sudjelovati - to su legitimne i poželjne aktivnosti. Ali kao i sve u životu, pretjerivanje ruši svrhu.
Bilaver je od svoje sveprisutnosti napravio brend hodajuće sprdnje. Zasigurno to nije brend kakvoga je zamišljao pa je u posljednje vrijeme u kadrove ubacio svoga zamjenika, jednako samodopadnoga Robertina Dujelu. I dok se Bilaver možda osjeća zadovoljno gledajući svoju sliku po portalima, građani Zadarske županije, okolnih mjesta i gradova počinju se javno pitati: radi li župan za nas ili radimo li mi za njegovu fotogaleriju?
Vrijeme za zrcalo
Možda je došlo vrijeme da netko županu Bilaveru stavi ogledalo pred lice - ne ono u koje se uređuje prije sljedećeg fotografiranja, nego ono koje reflektira kako ga zajednica doživljava.
Dužnost župana nije pozornica ni tisuće fotografija. Nije osobni PR projekt.
Dužnost župana je služba. Narodu. I dok Bilaver ne shvati razliku između biti prisutan i biti previđen, između služiti i pozirati, između raditi za zajednicu i raditi na vlastitom imidžu - ostaje samo pitanje: tko će prvi stati iza kamere umjesto ispred nje i pustiti da prava priča konačno dođe u prvi plan?
Odgovor vjerojatno znamo. Ali nadati se ipak možemo.
