Table of Contents
Obitelj Vukić iz Zadra, jedna je od mnogih hrvatskih obitelji koje u posljednje vrijeme trpe nasilje kroz kršenje ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, kako od stranih banaka i korporacija, tako, nažalost i od strane institucija vlastite države.
Mi, udruženi u Hrvatsku slogu diljem svijeta, dižemo glas u obranu prava hrvatske obitelji i svakog Hrvata i Hrvatice i borit ćemo se svim demokratskim sredstvima za njihovu pravdu i istinu.
Iz jedne od najstarijih kuća u Arbanasima, stare preko dvije stotine godina, za koji dan, će biti prisilno iseljena hrvatska obitelj Vukić. Obitelj koja je generacijama neustrašivo prkosila talijanskoj i komunističkoj vlasti i okupaciji i koja je uvijek ostala uz svoju Hrvatsku. Sada u toj kući živi obitelj Višnje i Mira Vukića, kojima ovih dana prijeti, prema tvrdnjama vlasti, definitivno iseljavanje iz pradjedovskog doma.
Kuća je to u kojoj je rođen i Mirov djed Vladimir Vukić, koji za vrijeme bombardiranja Zadra, 1943.nije htio ići u sklonište, već bi širom otvorio prozore i pjevao „ Oj ti vilo, vilo Velebita…”, za dišpet i fašistima i komunistima. Nikada nije htio staviti talijansku zastavu na svoju kuću; «… jer na toj kući jedino se hrvatski barjak može vijati.»- znao je govoriti, a na smrtnoj postelji je tražio od obitelji i prijatelja da mu zapjevaju «Lijepu našu», da je čuje još jednom prije nego zauvijek sklopi oči.
Tu je rođen i Vladimirov brat, dr. Ante Vukić, predsjednik zadarskih pravaša, veliki protivnik talijanske okupacije Zadra, organizirao je još tada potpisivanje peticije za očuvanje samostalnosti od Talijana, i kad je pošao u Split predati potpisane liste, u insceniranoj prometnoj nesreći kod Omiša – likvidiran je.
Iz ove kuće je potekao i dr. Kruno Krstić, rođen 1905., poznati lingvist, filozof, psiholog i povjesničar.., a osnovna škola u Arbanasima nosi njegovo ime.
Ratne 1991. godine zadarski Crveni križ poziva građane da prime prve izbjeglice iz zadarskog zaleđa, i Višnja i Miro bez premišljanja i službeno zaprimaju prve izbjeglice, koje nesebično zbrinjavaju u svome domu, u toj slavnoj kući tijekom Domovinskog rata, te unatoč neprekidnom granatiranju i nemogućim uvjetima života, njihova obitelj ostaje cijelo vrijeme u svojoj kući u Zadru.
Nažalost, neposredno po završetku rata,1996- te godine, i Višnja i Miro ostaju bez posla; lopovskom privatizacijom tvrtki, oni postaju tehnološki višak, iako još relativno mladi ljudi. Nakon šest mjeseci na zavodu za zapošljavanje, Miro odluči otvoriti automehaničarsku radnju , jer to je bilo jedino što je znao raditi, a obitelj je morao prehraniti. No, kao i u svakom poslu, ima svijetlih ali i onih tamnih, teških godina. Dvije godine zatvorena cesta kroz zadarsko naselje Arbanase, u kojoj je bila Mirova radnja, zbog radova na gradnji kanalizacijskog sustava, onemogućilo je Miru normalno poslovanje i ikakvu zaradu, te se kroz cijelo to vrijeme, jer obrt nije odjavio, gomilaju gubitci, odnosno dugovi prema državi, koja mu je, naglasimo, ONEMOGUĆILA RAD I ZARADU?! Dakle, zbog javnih radova nije bio u mogućnosti raditi niti uredno uplaćivati porez ni ostale doprinose…Višnja povremeno čuva starije osobe kako bi prehranila troje djece. Živi se skromno, i tiho..
Njihova kćer Tina se udala i na potkrovlje kuće 2006.godine podigla stambeni kredit za svoju obitelj, kako bi imala gdje živjeti, a kredit je banci uredno otplaćivala.. No, Mirove obaveze nisu uredno podmirivane, te mu se povećava dug prema poreznoj upravi i 2007. penje se do 92.000 kuna, ali s lihvarskim poreznim kamatama u trenutku prodaje kuće 2008. godine dostiže iznos od vrtoglavih 288.000 kuna.
Hrvatska, slavna, kuća Vukićevih prodana je na ponovljenoj drugoj dražbi za 40.000 eura, bez stručne procjene vrijednosti, iako se zna da kuća na takvoj poziciji u jednom od najljepših i najuređenijih dijelova Zadra, vrijedi preko 200.000 eura. No, kako bi apsurd «pravne», «naše», hrvatske države bio potpun, pobrinula se sutkinja Općinskog suda, koja daje nalog da se dobiveni iznos od prodaje Vukićeve kuće, uplati banci, na račun otplate kredita kojeg je podigla Mirova kćer i kojeg je uredno otplaćivala, tako da su se i u banci čudili zašto im je kredit otplaćen u cijelosti, kad to nisu tražili. No sutkinja je taj iznos dodijelila banci, iako se banci uredno otplaćivao kredit!
Da bi paradoks bio potpun – od prodaje kuće, namirena je samo banka, a na državni proračun nije dospjela niti lipa, iako je to, navodno, bio cilj zaplijene i prodaje kuće. Tako dug Mira Vukića prema poreznoj upravi i dalje raste – svakim danom se povećava, i do nedavno je iznosio 600.000 kuna.
Stara kuća Vukićevih prodana je slovenskom državljaninu Blažu Sotlaru, na kojoj se, kad i ako useli, neće više vijoriti hrvatska zastava, kako je to od davnina običavala činiti Vukićeva obitelj, nego slovenska, a sudeći prema dosadašnjem iskustvu s tim pokvarenim i podmuklim susjedima, možemo očekivati i natpis; „TUKAJ JE SLOVENIJA!” , u srcu zadarskih Arbanasa u srcu hrvatskoga Zadra!?
Obitelj Vukić , iako tek na 91.mjestu popisa dužnika, očigledni je primjer upotrijebe sile u provedbi zakona na malom ,nemoćnom, hrvatskom čovjeku, kojeg nitko ne štiti. No, Udruga Hrvatska sloga diljem svijeta stoji uz njih, i stat će uz svaku hrvatsku obitelj ako osjeti da je nad njima učinjena nepravda.
Priopćenje potpisuje:
HRVATSKA SLOGA DILJEM SVIJETA;
Odieli za ZAŠTITU LJUDSKOG DOSTOJANSTVA
i KULTURNE BAŠTINE
