Prestolonasljednik Franjo Ferdinand volio je Hrvate, Zadar, posebno Stanarce

Emotivan onako kako me Bog stvorio imam nasušnu potrebu da se osvrnem na ovogodišnju stotu obljetnicu atentata na prestolonasljednika Franju Ferdinanda čije ime nosim zbog njegove brige za Hrvate, posebno Stanarce.

Kada mi je bilo 5 godina, pitao sam mojeg oca Nandu zašto mi nije dao neko domaće hrvatsko ime, kao na primjer Šime, Ive, Ante, Mate, Frane, Jure nego austrijsko ime Ferdinand.

Otac mi je odgovorio da neka pitam djeda Marka jer mi je on zapravo odredio ime. Otac je prenio svojem ocu, to jest mojem djedu Marku, moju veliku brigu vezanu uz moje ime koje u to vrijeme u Zadru nije bilo osobito popularno. Djed me je umirio riječima: “Ferdinado, još si mali, vidjeti ćeš kada odrasteš da ćeš biti ponosan na svoje ime. Franjo Ferdinand mnogo dobra je napravio Hrvatima, posebno Stanarcima, a da nije ubijen Hrvati bi odavno imali svoju državu. Nikad ove pučke škole u Stanovima ne bi bilo da nije prijestolonasljednik Franjo Ferdinand 24. kolovoza 1911. bio na Stanovima”.

Kada sam imao 10 godina, kada sam prerastao kratke hlače djetinjstva, jedno popodne u kasno proljeće pozvao me je djed k sebi na razgovor pokazavši mi svoj dnevnik kojeg je cijelog života vodio. Pričao mi je o sv. Zoilu kojeg su Stanarci slavili i poštovali. Zatim o Gospi mira (Domina pacis) ili kako se popularno zvala Gospa od Varoša, čija se ikona (triptih) nalazila na glavni oltar( danas se nalazi na pomoćni oltar) u crkvi sv. Šimuna. Rekao je da su Stanarci tradicionalno posljednje nedjelje u lipnju mjesecu hodočastili svojoj Varoškoj Gospi čija je ikona 1567. godine praćena najvećom procesijom ikada održanoj u Zadru, premještena iz crkve sv. Mateja, koja se nalazila u Varošu sv. Martina (na prostoru današnjeg Perivoja Vladimira Nazora) u današnju crkvu sv. Šimuna.

Do postavljanja ikone Gospe od Varoša na glavni oltar, crkva je bila posvećena sv. Stjepanu i nije bila toliko poznata. Od tada, tj. od 1567. do 1632., kada je crkva bila posvećena Gospi mira, tj. Gospi od Varoša, u zadarskom puku postala je jako popularna. Kada je 1632. godine škrinja sv. Šimuna iz kapele sv. Roka, koja se nalazila u crkvu sv. Marije Velike, premještena na glavni oltar današnje crkve sv. Šimuna, crkva je posvećena sv. Šimunu. Moj djed je naglasio da su Stanarci Gospu od Varoša i sv. Zoila slavili sve dok “oni vrazi Talijani 1918. nisu okupirali Zadar”.

Pričao mi je o bratovštini težaka kojoj su pripadali naši preci težaci. Bila je pod zaštitom Svete Djevice Marije od Kapelice (Kapelica je sagrađena 1282. godine, a nalazila se na Bilom Brigu, (vidi F.P.: “Kada je Brig postao bili”). Pripovijedao mi je o Kasi mrtvorija (danas nosi naziv Pogrebno društvo Stanovi, op.a.), koju su Varošani-preci današnjih Stanaraca osnovali u sklopu svoje bratovštine težaka radi prikupljanja novčanih i drugih potrebnih sredstava u svrhu dostojnog pokapanja članova svoje bratovštine. Naglasio je da Stanarci moraju biti ponosni jer su njihovi preci Varošani pomogli hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I. osloboditi Zadar, pa su Mlečani bili prisiljeni 1358. godine sklopiti mir u sakristiji crkve sv. Frane u Zadru (vidi F.P.: “Stanarci hrabri baštinici Zadarskog mira”,Zadar, 2008). Moj djed bio je jedinac i “svoga moda”, ali je bio jako sposoban i u sve se razumio. Bio je dočasnik u austrijskoj vojsci. Znao je navrtati ( cijepiti) lozu, popravljati bačve, komače, napraviti sedlo i stilju (jastuk ispod sedla, op.a.) za tovara, pravilno obrezati sve vrste voćaka, učiniti vino, pa su ga mještani i rođaci često pozivali da im pomogne. Nije volio fašiste i nije ih se bojao. Bože mi prosti, bio je notorni alkoholičar, poput Tina Ujevića, moglo bi se reći profesionalni pijanac.

Kada bi tovarom išao u Varoško polje, mještani bi ga pitali: “Dida Marko, idete li gore (u polje)?” Odgovorio bi im :”Kud ću gore nego što sam.” Bio je vrlo kratko zaposlen u tvornici Luxardo. Dobio je otkaz kada mu je Pietro Luxardo rekao da je barbar, on mu je bacio bocu u glavu.

Znao je iz čista mira zapjevati Premilenu Domovinu na stanarskom kultnom Raskrižju kako bi izazivao Kvešturu (talijansku policiju) jer je javno pjevanje na hrvatskom jeziku u vrijeme kada je Zadar bio pod Italijom bilo zabranjeno. Talijanska policija bila je smještena u zgradi ispod pučke stanarske škole u koju se tek 1948. godine uselila obitelj Ante Perovića (Ante Tonći Perović ovu je kuću kupio 1940. od jednog Švicarca, ali se zbog Kvesture, a poslije zbog neke partizanske glumačke ekipe koja mu je zauzela kuću tek se 1948. uspio u nju useliti).

Zbog toga je moj djed Marko (Stanarci su mu govorili da kao i svaki Marko radi naopako) često bio zatvaran u logor na Musapstanu. Jednom je odslužio kaznu u logoru zajedno s poznatim kaljskim pjesnikom Jojom Ricovim. Iskreno mi je priznao da ga Talijani nisu maltretirali, nego bi mu, dok je boravio u logoru, dali zadatak da čisti stanarsku šumu Vlaku na Musapstanu. U Prvom svjetskom ratu u 22. dalmatinskoj pješačkoj pukovniji LACY s ponosom se borio na strani Austrije.

Na Istočnom frontu bio je lakše ranjen. Iako je Habsburška Monarhija već desetljećima bila mrtva, domovina mojega djeda Marka Perinovića se do kraja njegova radnog vijeka, a zatim i do kraja života prostirala na području Hrvatske koja je po prestolonasljedniku Ferdinandu trebala biti u federaciji s Monarhijom.

Nekome će to biti lijepa metafora, ali njegova domovina bila je, prije svega drugog, domovina njegove ljuske odgovornosti. S posebnim oduševljenjem opisao mi je cijeli događaj kada je Franjo Ferdinand kratko vrijeme boravio na Stanovima.

Moj djed Marko počeo je obožavati Franju Ferdinanda kada je u Narodnom listu od 11. siječnja 1911. pročitao članak ” Prestolonasljednik i – trializam !” Evo što je zapisao Narodni list od srijede, 11. siječnja 1911. (Godina L.) : ” ‘Echo de Paris ‘donio je ovih dana informaciju iz Budimpešte, da je jedna visoka magjarska ličnost, koja je bila u lovu s priestolonasljednikom Franjom Ferdinandom, izjavila o osnovama budućeg vladara monarkije ovako: Dualizam – kazao je priestolonasljednik – ne može biti baza monarkije.

Neophodno je nuždno zamieniti dualizam sa drugom jednom konstitucijom. Priestolonasljednik je skroz i skroz naklonjen trializmu i misli, da je neizbježivo, da se osnuje jedno treće državno tijelo uz austro-ugarsko. To će biti jedna slavenska država, na čiji opseg ne smije prekoračiti današnje granice monarkije. On želi stvoriti Veliku Hrvatsku koja bi sadržavala osim današnje Hrvatske i Slavonije još Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju, te jadranske otoke.

Ove provincije imadu više od osam milijuna stanovnika, od kojih je samo neznatan broj Niemaca i Talijana. Nova država imat će svoju nezavisnu upravu i ustav, a državna veza, koja postoji izmedju Ugarske i Hrvatske, morat će se prekinuti.

Mjesto Hrvatske, koja će se otrgnuti od Ugarske, dati će joj se kao kompenzacija Galicija i Bukovina; to znači da ona dobiva umjesto tri milijuna Hrvata i Srba, preko pet milijuna Poljaka i Rusina. Ove provincije imale bi one iste odnošaje sa Ugarskom, koje danas postoje sa Hrvatskom. Poljaci biti će zadovoljni, a još više će biti zadovoljna Austrija, pošto će se lišiti separatističkog uplitanja Poljaka.
Tom načinom budući vladar kani učvrstiti dinastiju i hegemoniju Niemaca u Austriji.

Prenosimo ovo kao kroniku. Talijani ono vele: budu li ruže, procvjetat će!” Da bi svoje planove ostvario Franjo Ferdinand i njegova prelijepa supruga Sofija intenzivno uče hrvatski jezik, a istovremeno Ferdinand po cijeloj Monarhiji organizira vojne vježbe. Narodni list od 23. kolovoza 1911. godine donosi članak ” Velike vojne vježbe.

Dolazak nadvojvode.” koji navodi da su Zadru održane velike vježbe austro-ugarske vojske, u kojima je sudjelovalo preko osam tisuća vojnika. Svrha ovih manevara bila je da se ustanovi efikasnost brzih torpiljarka u borbama s velikim ratnim brodovima i da se vidi je li moguće uspješno obaviti iskrcavanje vojske na dobro čuvan neprijateljski teren. Iz Pule su stigli ratni brodovi koji su dovezli velik broj vojnika. Vojska je bila podijeljena na”domaće” i “protivnike”. Vojne vježbe su ovako tekle: “domaća” vojska čuvala je obalu od Zadra do Šibenika, ali je “protivničkoj” vojsci uspjelo da se iskrca u Ljubački zaljev jer je bila dobro zaštićena od ratnog brodovlja. Iskrcana vojska susrela se s neprijateljem tek kod Dračevca.

Glavni štab cijele operacije nalazio se u zadarskom hotelu “Bristol” (današnji hotel “Zagreb”, op.a.) i na Bilom Brigu. Do odlučujuće bitke između dvije vojske došlo je tek sutradan. “Domaćoj” vojsci pošlo je za rukom opkoliti neprijatelja i potisnuti ga prema ljubačkom zaljevu. “Protivnička” vojska se, suzbijena, ukrcala na brodove i vratila u Pulu, a “domaća” se istog dana vratila u Zadar.

Rezultat ovih manevara bio je zaključak da torpiljarke nisu mogle spriječiti iskrcavanja. Austro-Ugarska Monarhija pridavala je ovim manevrima, održanim uoči Prvog svjetskog rata, veliko značenje što se vidi po velikom broju visokih državnih funkcionara koji su prisustvovali manevrima. Vojnim vježbama je prisustvovao prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand, vrhovni zapovjednik domobranstva i budući prijestolonasljednik, nadvojvoda Friedrich,Conrad Hotzendorf načelnik generalštaba austro-ugarske vojske, (Šime Hotzendorf, nećak generala Conrada imao je kolarsku radionicu u današnjoj Glagoljaškoj ulici. Bio je lovac i prva truba ondašnje Limene glazbe koja je vježbala i nastupala u Vatrogasnom domu na Relji.

Tamo se i plesalo, pa smo mi mularija s Relje pratili ljubavne parove sve dok se oni ne bi sklonili i prešli na hopa cupa. I štošta još smo radili što sam zaboravio, što potvrđuje da život nije ono što smo mi proživjeli, već ono čega se sjećamo op.a.), podmaršal Horstein, generali Grba i Potiorek i mnogi drugi visoki časnici Austro-Ugarske Monarhije. Nadvojvoda Franjo Ferdinand i Friedrich došli su iz Pule, svaki na svojemu ratnom brodu. Prijestolonasljednik Ferdinand se iskrcao u Ljubačkom zaljevu od kuda je automobilom došao u Zadar. Po završetku manevara nadvojvodu Franju Ferdinanda počastili su Stanarci u gostionu Bartola Perinovića. Tom prilikom Ferdinand je obećao da će otvoriti školu na Stanovima ( vidi F.P. “Stota obljetnica opće pučke škole Stanovi” Zadar, 2012.). Franjo Ferdinand vratio se specijalnim brodom u Pulu, odakle je nastavio put u Njemačku, gdje je pozvan na jednu veliku vojnu vježbu.

Nadvojvoda Friedrich otputovao je u Trst redovnim brodom Lloyda, dok je načelnik austro-ugarskog generalštaba Conrad Hotzendorf ostao na Stanovima, cijelo poslijepodne.

Zanimljivo je, da je desetak Stanaraca bilo uključeno u ovim vježbama, a još je zanimljivije da se dio Glavnog štaba okrijepio u tada jedinoj stanarskoj gostionici Bartola Bore Perinovića. Naime, i prije i poslije ove vojne vježbe austrijska vojska je dolazila u popularnu gostionu Bartola Perinovića i prema pričanju Bartola Perinovića, ali i mnogih Stanaraca, njegova gostionica bila je vojsci najomiljenija u gradu. Tako su 24. kolovoza 1911. godine, prema kazivanju mojeg djeda Marka, austrijski časnici na čelu s načelnikom austro-ugarskog generalštaba Conradom Hotzendorfom proveli cijelo jedno poslije podne u gostionici Bartola Perinovića i tom prilikom pohvalili ne samo ukusan kruh ispod peke, puže i vino koje im je pripremio Bartol Perinović nego ih je impresionirala stara stanarska domoljubna pjesma Premilena Domovina. Kada je 1914. godine u Sarajevu izvršen atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, Stanarci, posebno moj djed Marko, žalili su za njim:

Ferdinando naša mila majko,
Nećemo te zaboraviti lako.

Tadašnji stanarski mladići Bartol i Marko Perinović, kao i učitelj Ante Marko Dukić, koji je početkom 20-og stoljeća učiteljevao u pučkoj školi na otoku Vrgadi, a tridesetih godina u poznatoj šibenskoj Vježbaonici (vidi “Misionari Svjetlosti” mr. sc. Tatjane Stupin), kazivali su da su austrijski general Conrad Hotzendorf i sam prijestolonasljednik Franjo Ferdinand zaslužni što se tada ubrzalo otvaranje škole na Stanovima, čija se zgrada upravo počela graditi na terenu preko puta gostionice Bartola Perinovića (prema kazivanju moje bake Marice Perinčić Perinović cijela je tadašnja stanarska mladost bila uključena u izgradnju škole).

Popis stanarske mladosti u dobi 6 -12 godina, koja je dužna pohađati pučku školu, izvršen je 1. listopada 1911. godine (bez rješenja Pokrajinskog školskog vijeća svečano otvaranje škole obavljeno je tek 16. rujna 1912. godine kada je zgrada u potpunosti izgrađena i kada se škola kompletirala namještajem i nastavnim pomagalima). Naime, uvjeti za otvaranje škole u nekom mjestu, uz pozitivno financijsko stanje samog mjesta, bili su da je mjesto udaljeno više od 4 kilometara do najbliže škole i da u mjestu ima najmanje 40 muške djece u dobi od 6 do 12 godina.

Gradska četvrt Stanovi “zadarski okoliš” s ukupno 253 tadašnja stanovnika nije mogla ispuniti uvjete za otvaranje škole i očito je da se samo intervencijom Franje Ferdinanda mogla otvoriti (tada ni Voštarnica nije imala pučku školu premda je brojila 3 puta više stanovnika nego Stanovi. Opća pučka škola u Voštarnici otvorena je tek 1917. godine). Da ima istine u njihovu kazivanju, potvrđuje činjenica da su intervencijom tadašnjih austrijskih vlasti ova tri stanarska mladića postigli, za ondašnje težačke prilike Stanaraca, zavidnu karijeru. Bartol Perinović (1892.- 1956.) zaposlio se na Sudu, moj djeda Marko, premda iz siromašne obitelji (1887.- 1955.) upućen je na pohađanje jednogodišnje obuke za dočasnika, što je bila privilegija samo bogatih (2008. godine u Loži u Zadru organizirana je Izložba povodom devedesete godišnjice završetka Prvog svjetskog rata, i na ovoj Izložbi prikazana je slika mojeg djeda Marka u austrijskoj uniformi), a nadučitelj Ante Marko Dukić (1883.-1944.), koji je tada učiteljevao u školi u Vrgadi, postao je kotarski inspektor s daleko većom plaćom od plaće nadučitelja. Dajući mi ime Ferdinand, moj djed Marko zahvalio je Franji Ferdinandu čija je velika zasluga za otvaranje škole na Stanovima.

Naime, moj djed je ime Ferdinand namijenio svojem sinu, to jest mojem ocu Nandi (Ferdinando – Nando), koji se rodio 17. kolovoza 1914., ali kako je moja baka poslije poroda bila desetak dana u komi, a djed u 22. Dalmatinskoj pješačkoj pukovniji na Istočnom frontu, to su mu djedovi rođaci nadjenuli ime Hijacint po svecu koji je evidentiran u Katoličkom kalendaru 17. kolovoza na dan očeva rođenja.

Opća pučka škola Stanovi otvara se u vrijeme kada se prijestolonasljednik Habsburške Monarhije Franjo Ferdinand otvara prema hrvatskoj državnosti. Ferdinand ne podržava Ilirski pokret (romantičarska iluzija Hrvata o zajedničkoj Jugoslaviji). Proročanski uočava da su Srbi preko Drine velika i trajna opasnost i smutnja Hrvatima i Srbima u budućoj Hrvatskoj( po Josipu Horvatu Franjo Ferdinand je bio neobuzdani klerikalac). Josip Broz je u svojoj ranoj mladosti podržavao Franju Ferdinanda. Atentatom na Franju Ferdinanda, izvršenog u Sarajevu 28. lipnja 1914., nije ostvarena Ferdinandova namjera, ali ostaje činjenica da je ona bila okidač za početak stvaranja nezavisne Hrvatske. U početku prikriveno preko hrvatskih emigranata u Londonu, dr. Franje Supila i dr. Ante Trumbića, politikantski preko dr. Stjepana Radića, servilno preko dr. Ante Pavelića.

Ustavom SFRJ iz 1974. Josip Broz je odškrinuo vrata nezavisnosti Hrvatske da bi, poštujući Tita, dr. Franjo Tuđman postao prvi predsjednik Republike Hrvatske 1990. godine. Možemo zaključiti da je dr. Franjo Tuđman poslije 80 godina ostvario želju Franje Ferdinanda. Dajući mi ime Ferdinand, moj djed Marko je zahvalio Franji Ferdinandu čija je velika zasluga za otvaranje škole na Stanovima.

Narodni list od 23. kolovoza 1911. Godina L donosi:
” Viesti iz grada i okolice Lične viesti. Naš glavni urednik zast. J. Biankini odputovao je sinoć za malo dana u Glechhenberg.

Velike vojne vježbe. Dolazak nadvojvode. Danas dakle počinju velike vojne vježbe. Vojska je krenula iz Zadra prekjučer. Pošto je bila vrućina (30 C u hladu), a silna prašina radi trajne suše, mnogi su na putu sustali.

Glavni je centrum uprave ovih vježba u “Hotel Bristolu”, gdje je instalirana telefonska veza sa predjelom manevra i gdje su odsjeli glavni komandanti.
Preksinoć stigao je iz Zagreba automobilom general konjaništva Grba, glavni zapovjednik XIII. zbora. Jučer u jutro došao je iz Dubrovnika zapovjednik XVI. zbora podmaršal Horstein. Jučer popodne stigao je automobilom iz Sarajeva general konjaništva Potiorek, zapovjednik XV. zbora. S njima su došli i viši časnici generalnog štopa.

Sinoć je pak došao, brzim parobrodom Lloyda, N. V. nadvojvoda Fridrik, vrhovni zapovjednik domobranstva. Čekali su ga na staroj obali namjestništeni podpredsjednik grof Attems, načelnik dr. Ziliotto, lučki poglavar barun Rossi i mnogo znatiželjnog svieta. Nadvojvoda se pozdravio s predstavnicima, te sio u automobil namjesništva zajedno sa grofom Attemsom i odvezao se u ‘Hotel Bristol’, gdje je odsio. Čujemo da će ostati četiri dana.

Ratno brodovlje odplovilo je jučer iz Pule. Ono u ovim kombiniranim vježbama predstavlja neprijatelja, koji ima da izkrca vojsku na našu obalu. Ne zna se gdje će brodovlje banuti i izkrcati.

Na jednoj ratnoj ladji ukrcan je priestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand, a na drugoj nadvojvoda Karlo Franjo Josip, budući priestolonasljednik.
Primljen u audijenciju. Predsjednik prizivnog suda tajni savjetnik pl. Benedetti bio je sinoć primljen od N. V. nadvojvode Fridrika u privatnu audijenciju.
N. V. Nadvojvoda Fridrik poslie podne na yahtu “Dalmat” izvezao se je, da obadje obalu, gdje je sliede vojne vježbe.

Doputovali. Radi vojnih vježaba stigli su u Zadar poglavica državnog redarstva u Trstu dvorski savjetnik Manussi i glavni nadzornik pošta dvorski savjetnik Posch.

Dobrovoljni automobilski kor. U ovim vojnim vježbama sudjeluje i dobrovoljni automobilski kor. To su većinom gospoda iz aristokratskog i plutokratskog svieta, koji su svoje automobile dali na raspolaganje ratnoj upravi. Oni voze više častništvo i nose viesti. Ima više tih automobila. Vlasnici ovog kora imaju lijepe uniforme.

Polemika. Smatramo suvišnim da se opet navraćamo na pisanje talijanske štampe o prolasku sokolova Zadrom. Rekli smo u zadnjim brojevima sve što smo imali da rečemo; a opet, mnogo bolje nego li mogu novine, kazaše i sami događaji. Talijanska štampa kriči, jer misli, da može nekako prikriti onu užasnu blamažu, koju su doživili i koja treba da je i njih same iznenadila. Neka im služi lekcijom za drugi put!”

Mjesec dana poslije našeg nezaboravnog popodnevnog druženja, djed Marko je preminuo. Plakao sam, kako kaže narod, “ko godina”. Bog je htio da njegov praunuk Marko Perinović, kao jedini zadarski veslač zavesla za Reprezentaciju Hrvatske, koja je i pored agresije na Hrvatsku s ponosom i evidentnim uspjehom nastupila 1992. na Olimpijadi u Barceloni.

Bio je to prvi nastup Hrvatske kao nezavisne i samostalne države na jednom tako značajnom sportskom događaju kao što je Olimpijada. Markov nastup nije naveden u nedavno objavljenoj knjizi “Baština ZADARskog sporta”, ali je zato Marko Prenđa, pod zaštitom svojeg brata Ivana, kao prikriveni baštinik zadarskih komunista, koji nije bio sportaš svojom slikom i novom prilikom zauzeo nekoliko stranica u “Baštini ZADARskog sporta”.
P.S.

Prošle godine u mjesecu lipnju lokalni mediji prenijeli su suđenje Borisu Škuliću i Ferdinandu Perinoviću. Da bi dio odgovornosti prebacila na mene, sutkinja Iva Lovrin donijela je 2. srpnja 2013. godine Presudu u kojoj je namjerno falsificirala neke podatke ( nijednu moju izjavu nije uvažila, čak ni moj OIB) kako bi prvookrivljenom Borisu Škuliću smanjila kaznu iz razloga što je njezina majka Ana Lovrin zajedno s Božidarom Kalmetom i Davorom Arasom 1994. godine pregovarala s Borisom Škulićem u svezi prodaje Narodnog lista i otkup ekskluzivnog stana u Perivoju Vladimira Nazora u kojem je Škulić stanovao, a koji su tada bili u vlasništvu Grada.

Na Presudu sam se žalio ukazujući na falsificirane podatke u Presudi pa je sutkinja izvjestiteljica drugostupanjskog vijeća Enka Moković provjeravajući podatke u MUP-u 27. ožujka 2014. odgodila prethodno zakazanu sjednicu drugostupanjskog vijeća, uvažila moju žalbu i vratila Presudu sutkinji Ivi Lovrin na ispravak. Dok se suci i sutkinje poput Ardene Bajlo za namjernu likvidaciju uspješne Zadarske tiskare(uz pomoć svojeg brata Franka Kotlara koji je vodio pravne poslove za Narodni list, Zadarsku tiskaru i njihovog vlasnika i direktora Borisa Škulića) i Ive Lovrin za falsificiranje podataka u navedenoj Presudi, kao i sudska vještakinja Anka Jagić i stečajni upravitelj Edvin Šimunov (nećak Davora Arasa) ne pozovu na odgovornost (lokalna korupcija najveći je problem u našoj zemlji), ne mogu nam pomoći ni Karamarko ni Milanović,jer temeljita reforma hrvatskog pravosuđa je conditio sine qua non (uvjet koji je neophodan da bi se nešto moglo učinit) za izlazak Hrvatske iz ekonomske krize. Bio sam sudac porotnik, sudski vještak, stečajni upravitelj i kratko vrijeme direktor Narodnog lista pa znam što pišem.

Ferdinand Perinović