Table of Contents
-U crkvu svetog Andrije u starom dijelu mjesta Brgulje na otoku Molatu nedjeljom na misu dođu svi mještani – njih 15.
– Toliko nas je kad svi dođemo. Ali dogodi se da nas bude manje, ako je netko bolestan ili je hladno, pa nas bude po petero, šestero. Tuga je to, dite moje.
Nema mladih. Mi smo mlade – šaleći se “pokrivaju“ svoju samoću, i samoću mjesta, sestre Vilma i Ivanica Maletić. Bile su udane za dva brata. Već su dugo udovice. Same su. Same su i Brgulje. Brgulje na brdašcu, njihovo rodno mjesto. Dolje, uz more, posljednjih godina niču kuće, pa s tim dijelom Brgulje broji čak četrdesetak stanovnika.
‘Kad je moj Toni umro, Brgulje je umrlo’
Uskrs se u Brguljama očekuje s nestrpljenjem, sve se priprema, ali najviše radi onih koji će doći na otok – za članove obitelji koji su poslovima ili školovanjem razasuti po Hrvatskoj. Vilmi dolazi kćerka, doći će joj i unuk, student, za njega posebno peče pitu od jabuka “jer on to najviše voli“. Starijoj sestri, Ivanici, 86 je godina, Vilmi je 79, a u obitelji ih je bilo pet sestara.
– Dvije su umrle… A jedna nam je daleko, u Americi… – kažu sestre. Kada je bila mlada, Ivanica je u crkvi svirala harmonij. Svi su bili vezani uz crkvu, tako je i danas, ali kroz desetljeća stanovništvo nestaje, ostaju stari ljudi, nema krštenja, nema vjenčanja…
– To je tako. Ali mi smo tu rođene. Mi volimo našu kuću, našu župu, veselimo se Uskrsu, Božiću, kad nam dođu naši članovi obitelji. Imamo trgovinu, blizu, ničega nam ne fali. Pobožne smo, ne psujemo, idemo u crkvu, preko dana čistimo i kuhamo, sadimo cvijeće, veselimo se novom danu jer uvijek nađemo nešto raditi. Veselimo se Uskrsu. Nedjeljnoj misi. Sunčanu danu.
Dolasku nekoga od obitelji. Kavi sa susjedima. Dolasku nećaka koji doli uz more ima dućan. Volimo posaditi selen, malo krumpira, salatu… Brinemo o sebi i ne damo se. Bog nam daje snagu, a i mi se trudimo – rekle su sestre Maletić.
– Ali nešto ću ti reći, dite moje. Fale nam muževi. Kad je moj Toni umro, Brgulje je umrlo, tako su ljudi govorili. Bili su nam dobri, naši muževi, volili su nas i mi smo volile njih. To nam neće prestati faliti nikada – rekle su Vilma i Ivanica. Tako je u Brguljama. Tako je onima koji svoje voljeno rodno mjesto. Ma kako daleko i samotno bilo, nisu željeli zamijeniti za život u gradu.
