Todorić & Sanader: Moćni koliko su drugi slabi

SLUČAJ prvi.

“Krajem 2008. Sanader me pitao je li moguć primitak veće svote novca iz inozemstva. Kazao sam mu da, u načelu, to ne bi trebao biti problem. Sanader je tada jedna od najmoćnijih osoba u Hrvatskoj, premijer je i njemu se bilo kakav zahtjev ne odbija”, izjavio je Robert Ježić na suđenju Ivi Sanaderu.

Slučaj drugi.

Prema podacima objavljenim u Večernjem listu, Vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor otpisale su tvrtkama najmoćnijeg poduzetnika u Hrvatskoj Ivice Todorića dugove države veće od 400 milijuna kuna. Otpis dugova događao se uvijek po istom receptu, odnosno kada bi Ivica Todorić kupio tvrtku, Vlada bi par mjeseci kasnije opraštala dugovanja.

Najmoćniji ljudi

Tako to izgleda s “najmoćnijim” ljudima. Sanader je bio najmoćniji političar i nije bilo govora da Robert Ježić odbije njegov zahtjev za pranje nekoliko milijuna eura. Todorić je najmoćniji poduzetnik, a možda i najmoćniji pojedinac u državi, i nije bilo govora da mu HDZ-ova Vlada ne oprosti porezna dugovanja.

“Sanaderov zahtjev pogotovo nisam mogao odbiti ja, koji sam poduzetnik i ovisim o privrednim subjektima u vlasništvu države”, pojasnio je Ježić. “Moram vrlo dobro paziti i znati da odbijanje bilo kakve zamolbe i usluge tog tipa sigurno ne bi bilo blagonaklono gledano”.

I tako, Ježić je činio uslugu jednoj od najmoćniji osoba u Hrvatskoj i za to dobio povlašteni položaj u odnosu prema Vladi.

Otpis Todorićevih dugova

Sanaderova vlada otpisala je PIK Belju dug od 224 milijuna kuna nakon što ga je kupio Ivica Todorić, a isto je učinio i u slučaju PIK Vrbovca, oprostivši mu 72 milijuna kuna duga prema državi čim ga je preuzeo Agrokor. Čak je i Vlada Jadranke Kosor u svibnju 2010. godine oprostila Todorićevu Vupiku 105 milijuna kuna, dok je preostalih 26 milijuna reprogramirala na tri godine.

A činile su se i mnoge druge usluge Todoriću: od pogodovanja u poslovanju, preko višegodišnjeg toleriranja paralelne valute u formi Konzumovih bonova, pa do malverzacija u vezi gradnje famoznih Kulmerovih dvora.

Jer, Todorić je ipak najmoćniji poduzetnik u Hrvatskoj. A Sanader je ipak bio najmoćniji političar u Hrvatskoj.

Priča o slabićima

Međutim, ovo ipak nije priča o moćnicima. Ovo je prvenstveno priča o slabićima. Ti famozni moćnici snažni su točno onoliko koliko su oni oko njih slabi. Ustrašeni, pohlepni, kolebljivi, izgubljeni, ambiciozni…

Ježiću se ništa ne bi dogodilo da je odbio Sanaderov zahtjev da preko svojih računa proknjiži navodnu uplatu Sanaderova novca. Uostalom, bili su stari prijatelji i ortaci, nije ga Sanader to tražio zato što nije imao nikog drugog da mu to obavi.

Usluga iz interesa

Ježić je u tome vidio vlastiti interes. Osim toga, bilo je to nešto tako rutinsko u njegovu poslovanju. “Svjestan sam da je to vrlo osjetljivo, rubno, ali vjerovao sam da će sve biti u redu”, izjavio je na suđenju.

HDZ-ova Vlada tolerirala je Todorićevo poslovanje, ako se to uopće može tako nazvati, jer bi on na svaki pritisak da plati dugovanja ili poreze zaprijetio da će otpustiti desetke tisuća svojih radnika, te tako vlasti zadati žestoki socijalni udar. Pa se Vlada, ona koji piše zakone, drži državni aparat i puni državnu blagajnu, uredno povlačila. I stvarala od Todorića tigra od papira, tajkuna izraslog na neplaćenim dugovima i državnim poticajima.

Je li se moglo odbiti Sanadera?

Tko je odbio Sanadera?

Damir Mihanović, bivši predsjednik uprave Croatia osiguranja, odbio je 2007. godine Sanaderov zahtjev da sve državne tvrtke moraju raditi s Fimi-medijom. Ostao je na čelu tvrtke sve do Sanaderova odlaska s dužnosti.

Dubravko Grgić, vlasnik Euroherca, također je odbio Sanaderov zahtjev iz 2003. godine da s milijun njemačkih maraka pomogne kampanju HDZ-a i da pritom Sanaderu osobno da 100 tisuća maraka. Umjesto toga, dao je tek legalnu donaciju od pola milijuna kuna.

Sanader je tada divljao, tražeći da se “uništi Euroherc”, ali kako vidimo to se ipak nije dogodilo.

SDP i Todorić

S druge strane, što je tjeralo SDP da u Gradskoj skupštini izglasa promjenu GUP-a kojim je Ivici Todoriću omogućeno da svoje imanje na Medvednici konačno prijavi kao privatnu rezidenciju, umjesto nekategoriziranog hotela izgrađenog bez valjanih dozvola? Jasno je zašto je to gurao Bandić, kojem je Todorić kasnije financirao predsjedničku kampanju, ali zašto je SDP “dao ruku”?

To je, dakle, priča o moćnicima.

O ljudima čiji se nijedan zahtjev ne odbija, samo zato što oni znaju da će pritisnuti one koji će popustiti.

Direktori, poreznici, novinari…

Todorić je pritisnuo Vladu jer je znao da će mu taj blef proći. Sanader je “pritisnuo” Ježića jer je znao da na njega može računati. Nisu oni bili toliko moćni, koliko su oni drugi bili slabi.

U ovu priču ulaze i svi oni direktori državnih firmi koji šutke primaju Sanaderove naloge za pranje novca, svi oni poreznici koji opraštaju dugove, svi oni državni odvjetnici koji skrivaju kaznene prijave, gradski vijećnici koji dižu ruke za tajkunske interese.

U ovu kategoriju spadaju i svi novinarski urednici koji cenzuriraju priloge, zataškavaju malverzacije i ulizuju se svakoj vlasti, i Sanaderu, i Todoriću, i Kosorici, i Josipoviću.

A ne zaboravimo ni one koji su se godinama hvalili da imaju Sanaderov broj mobitela, vjerujući da će se oni time ogrebati za svoj komadić društvene moći.

Oni određuju granice tuđe moći

Samo oni, a radi se o stotinama i tisućama ljudi, određuju granice tuđe moći. Zar je onda čudo što je jedan sitni blefer i hohštapler Ivo Sanader proglašavan najmoćnijom osobom u Hrvatskoj? A papirnati tajkun Ivica Todorić najmoćnijim poduzetnikom?

Pitamo se samo u čijim rukama sada leži sva ta moć. Točnije, kome se vojska slabića, oportunista i karijerista sada okreće?