Kolumna Mladena Jankovića: Nacija senilaca!
Kada čovjek sve zbroji i oduzme ne fali nama
Hrvatima ništa. Zapravoimamo upravo ono što smo zaslužili, i to iz samo jednog razloga – SENILNOST. Senilnost je najčešća pojava kod starih ljudi, mi jesmo stari narod, pa nas zaboravljanje ne treba iznenađivati. Memorija nam radi kao i kod svakog prosječnog penzića. Sjećamo se djetinjstva, malo su nam maglovite srednje godine i tu se činjenice mijenjaju ovisno o očevicu, no nikako se ne možemo sjetiti što smo doručkovali.
Hrvati su usuglasili svoje početke. Više nas ne bune naši korijeni i davno smo raskrstili s dalekim Iranom. Problem se javlja u 20. stoljeću. Tu smo malo zapeli. Ovisno koga pitate, bili smo lijevi ili desni. Tito je Hrvat, samo što je po nekima najveći zločinac u povijesti, dok je za druge najveći sin naših naroda i narodnosti. Partizani i ustaše su naša točka zbunjenosti. Bez brige, za četnike imamo konsenzus, ali ovaj dvojac prije – to je, očigledno, najveći problem. Zaboli Hrvate ona stvar za blisku prošlost, ili ne daj Bože budućnost.
Mi smo odlučili sve naše mentalne snage upregnuti u rješavanje velikog problema zvanog tko je bio ustaša ili partizan. Nevjerojatno, ali na žalost istinito, da se o ustašama i partizanima više priča nego o Domovinskom ratu. Možda čekamo da prođe 30 ili 40 godina pa da možemo početi raspredati legende. Do tada se Vukovara, Škabrnje, Knina i da ne nabrajam dalje, sjetimo samo na obljetnice. Doduše ni te obljetnice ne pamtimo. Imamo Dnevnik, da nas podsjeti. Ipak je važnije vidjeti nekog političara kako polaže vijence, nego da zaista znamo o čemu je riječ. Na prvu se ne bi reklo da nam je tako malo stalo do tih ratnih dana. Uspjeli smo izglasati neradni dan za gotovo sve važnije datume. Nema što nismo pokrili: nezavisnost, oslobođenje, pobjedu…. Samo nas jebe što se ne možemo prisjetiti datuma koji idu uz njih. Uspjeli smo mi u potpunosti smetnuti s uma devedesete i što se dešavalo nakon rata. Sve one silne privatizacije i slične pizdarije više nikoga ne zanimaju. Osim ono malo radnika koji su nekada radili, ali njih tako i tako nitko ozbiljno ne shvaća. Da ne ispadne kako govorim samo o prošlom stoljeću, može se uzeti primjer i iz ovoga.
Kako li je samo Ivo Sanader brzo zaboravljen. Nitko više ne zna kako je on došao na vlast i što je tamo radio. Njegovi najbliži suradnici, poput Jadranke, ne mogu se ni na svjedočenju sjetiti detalja iz tog vremena. Znaju samo da je on bio neprikosnoven. Sanader je sada samo medijski klaun. Nešto (čak nije ni netko) što zabavlja mase da se ne bave sadašnjošću. Jedino što od njega očekuju njegovi bivši prijatelji i kolege, ali i njegovi zakleti politički suparnici, jest da se što duže opire konačnoj presudi. Jer što se duže njemu sudi, to je manje upita o drugim stvarima. Naravno, iako su ga se gotovo svi njegovi kolege već odrekli, to nije konačno. Ako ga slučajno sud u budućnosti oslobodi, svi ti koji su ga se odrekli naći će način da to zaborave. Blažena je ta senilnost. Nije ni aktualna vlast imuna na ovo oboljenje. Nevjerojatno je kako prvi potpredsjednik Vlade (koja blesava titula), Čačić stalno zaboravlja što je rekao samo nekoliko mjeseci ranije. Svako malo najavljuje svoj odlazak u slučaju neuspjeha, ali vremenski rok je svaki put sve duži. Vjerojatno će ga otezati do idućih izbora.
Premijer pak zaboravlja na koju je visinu postavio ljestvicu. O kakvoj je zapravo ljestvici riječ i što ona znači, to zna samo on. Ali u načelu se ta ljestvica odnosi na odanost njemu i Vladi, a ne na građane, koje je izgleda odlučio zaboraviti na nekoliko godina. Dobio je glasove i sad mu građani više ne trebaju. Smijenio je Holy zato što smeta Ratku, ali su u toj stranci ostali gotovo svi koji su na vrijeme rekli “Ne znam ja ništa, to je Ivo kriv!”.
Možda zaborave da aktualna Vlada ne može provesti ni dva mjeseca bez da netko ne dobije otkaz, ili ga se poziva da odstupi i da je vrlo upitno što oni uopće rade. Na njihovu sreću manje je bitno što će biti u idućim godinama, jer doći će izbori i vratit će se rasprava na staru i provjerenu temu tko je partizan a tko ustaša, a ovi manje bitni problemi (poput naše budućnosti) će ponovno biti zaboravljeni.
