Table of Contents
Već i sama najava da bi Vlada, na prijedlog Ministarstva financija i ministra Slavka Linića, bankama mogla ograničiti odobravanje “minusa” na tekućim računima na iznos jedne mjesečne plaće, izazvat će u Hrvatskoj snažan financijski i ekonomski potres.
Reakcije će biti burne, a stizat će uglavnom iz dva smjera: jedni će smatrati da je ministar Linić posve u pravu jer želi obuzdati banke, onemogućiti njihovo lihvarsko ponašanje i spasiti građane od dužničkog ropstva; drugi će dokazivati da se država nema pravo miješati u poslovne odluke banaka i njihovih klijenata, te da su dozvoljeni minusi, unatoč njihovoj skupoći, zadnja novčana slamka spasa za mnoge.
U ovom trenutku, međutim, i jedno i drugo je nebitno: najvažnije je kakve će posljedice takav propis, ako se donese, imati na makroekonomsko stanje hrvatske ekonomije. A one će, kratko i jasno, biti katastrofalne. Bit će to zadnji čavao u metaforički lijes hrvatskog poduzetništva.
ISTRAŽUJEMO: KAKO IZAĆI IZ CRVENOG? Milijun Hrvata u minusu većem od iznosa jedne plaće!
Građani sada u hrvatskim bankama koriste oko 7,5 milijardi kuna revolving kredita ili dozvoljenih minusa na svojim tekućim računima. Banke najčešće dopuštaju minuse do iznosa tri plaće ili tri redovna mjesečna priljeva, odnosno dohotka. I to skupo naplaćuju: prema zadnjim podacima HNB-a, vagana prosječna stopa na okvirne kredite građanima u studenom prošle godine bila je 11,53 posto.
To je doista jako skupo, no da bi se moglo zvati lihvarskim trebalo bi pokazati da banke iskorištavaju težak materijalni položaj svojih klijenata, odnosno da su klijenti ucijenjeni svojim nevoljama pa su prisiljeni ulaziti u preskupe i teško otplative minuse. Nema sumnje da u stvarnosti ima i takvih situacija, ali tako nešto tvrditi općenito bilo bi pretjerano.
S druge strane, demokratska je vlada i ovlaštena i dužna regulirati bankarsko poslovanje jer banke nisu bilo kakve institucije: one imaju sistemsku ulogu u ekonomiji, one stvaraju novac i omogućuju funkcioniranje robno-novčanog gospodarstva, pa nije svejedno hoće li propasti ako ulaze u pretjerane rizike.
‘GRAĐANI, OVO RADIM ZBOG VAS’ Ministar financija Slavko Linić objasnio zbog čega želi smanjiti minuse na tekućim računima
Također, država osigurava štedne depozite pa ni s te strane ne smije tolerirati hazardersko ponašanje banaka. Pitanje je, dakako, je li ograničavanje dozvoljenog minusa na samo jednu plaću doista nužna i primjerena regulativa, da li se tu doista javlja, ili barem naslućuje, prijetnja stabilnosti i sigurnosti hrvatskog bankovnog sustava.
Iz HNB-a, koji u nas regulira i nadzire poslovno bankarstvo, do sada se nisu čula upozorenja u tom smislu, pa ni svakodnevna iskustva s dopuštenim minusima ne ukazuju na opasnost.
Tih je kredita relativno malo u odnosu na ukupna potraživanja banaka od građana (7,5 prema 127 mlrd. kuna), oni čine manji dio ukupnog jamstvenog kapitala hrvatskih banaka (koji je 55 mlrd. kn.), a i banke s dopuštenim minusima relativno lako upravljaju, budući da ih iz mjeseca u mjesec mogu korigirati u skladu s primicima svojih klijenata. Stoga bi ograničenje, koje bi stiglo iz Ministarstva financija, bilo i priličan udarac ugledu i neovisnosti središnje banke, poruka da ona ne procjenjuje ispravno rizik dopuštenih minusa. No, to i ne bi bilo najgore što nam se može desiti.
Najveća je opasnost sadržana u prijedlogu Zakona o potrošačkom kreditiranju, za koji Ministarstvo financija kaže da je upućen na razmatranje nadležnim tijelima, da banke zbog njega u sljedećih godinu dana povuku tri do pet milijardi kuna svojih plasmana, odnosno da za toliko smanje agregatnu potražnju u hrvatskoj ekonomiji, ili kupovnu moć građana. Za toliko bi, naime, odmah dodatno pali i prihodi hrvatskih poduzetnika: lipa koja nije potrošena ne može biti ni zarađena. A privreda je već na koljenima.
Proizvodnja industrijskih proizvoda za široku potrošnju – upravo onih koji se znatnim dijelom kupuju dozvoljenim minusima – od kraja 2006. do danas smanjila se za šokantnih 45 posto. Gotovo se prepolovila! Realni promet na malo pao je za 20 posto, a indeks pouzdanja potrošača od svog pretkriznog vrhunca do danas srozao se za punih 30 postotnih poena. Sve to ne računajući rast potrošnje za koji su poduzeća očekivala po inerciji, za koji su planirala proizvodnju i investirala u nove kapacitete i ljude, a koji je izostao.
U takvim okolnostima zadati novi psihološki i novčani udarac potrošnji, osim što je školski pogrešno, graniči s ludošću. I prilično je bizarno. Drastično rezanje dozvoljenih minusa, makar s naizgled plemenitim pobudama spašavanja građana od prezaduženosti, smanjit će dobit banaka, a time i porez na dobit koji ubire upravo ministar Linić. Kako će to Vlada nadoknaditi? Neće li se – prezadužiti?
