Table of Contents
Prvi zadarski igrani Film, Mali div, koji je premijerno prikazan lani, osim što je cijelo vrijeme plijenio pozornost Zadrana, prije nekoliko dana našao je svoj put do YouTube-a. Na internet su ga postavili Branimir Čakić, idejni začetnik cijelog projekta koji je ujedno pisac scenarija i priče i režiser i direktor fotografije Igor Goić. Upravo to je bio povod našeg intervjua s lijepom glumicom, Paolom Slavicom, odnosno Konom iz Malog diva.
U intervjuu za ZDNews.hr, Paola je progovorila o svom prvom glumačkom iskustvu pred kamerom. Za Enija Meštrovića, glavnog glumca Malog diva, kazala je da je čovjek s nevjerojatnom energijom. O Branimiru Čakiću, također ima samo riječi hvale. Na uspjeh Malog diva, ponosna je, kazala je između ostalog.
Za početak, najbolje da svojim riječima kažeš čitateljima ZDNews.hr portala, tko je Paola Slavica?
– Paola je jedna obična 23-godišnjakinja, odnosno od kraja prosinca 2014. godine, 24-godišnjakinja koja je prošle godine završila preddiplomski studij glume i lutkarstva u Osijeku. Zadnjih godinu dana sam kući, tu u Zadru, na stažu u Kazalištu lutaka. Zapravo radi toga imam užasno malo slobodnog vremena. Ljeto, kao da ga nije ni bilo, stalno neki projekti i obaveze. U slobodno vrijeme trudim se pročitati koju dobru knjigu i što manje gledati televiziju.
Nije baš uobičajeno za glumicu da ne gleda televiziju?
– Mislim da to više govori o programu, nego o navikama. Imam svoju četvorku, četiri najbolje prijateljice. To malo slobodnog vremena uglavnom je rezervirano za njih, pa se trudimo negdje otići i nadoknaditi propušteno. To bi bilo ukratko o slobodnom vremenu, kojega je uistinu jako, jako malo.
[pullquote]
Nečastivi i djevojka
– Premijera predstave “Nečisti i djevojka” je okvirno zakazana za 20. rujna. Samu predstavu režira Rene Medvešek, a glavna uloga koju sam dobila odnosi se na – djevojku, kao što naslov sugerira. Sa mnom glumi i Juraj Aras, koji je, slučajnosti radi, u Malom divu glumio mog očuha. Eto, to je nešto što Paola Slavica priprema za skorije vrijeme. Ovom prilikom pozivam sve zainteresirane da dođu i pogledaju predstavu – poručila je Paola.
[/pullquote]Tvoje prvo glumačko iskustvo u igranom filmu bilo je u Malom divu, kako je došlo do suradnje s Branimirom i Igorom?
– To je bilo na drugoj godini akademije. Inače, kada upisujemo akademiju, potpišemo s njima ugovor da se nećemo nigdje javno izlagati prve dvije godine. Jednostavno je takav program studija da nam nastava traje cijeli dan. Ukratko, poziv za Malog diva došao mi je u najgore moguće vrijeme, baš kad sam se pripremala za ispite. Stigao mi je poziv od kolegice Žane Bumber. Upravo u to vrijeme, u svojoj glavi sam vagala jesam li ja za to, hoću li se baviti glumom ili neću, što se događa. I baš u to vrijeme mog previranja, stigao je poziv od kolegice koja mi je rekla da sam dobila glavnu ulogu u filmu. Pitam je o kakvom filmu se radi, mislila sam da me netko zafrkava. Ali dobro, znajući da će to biti neizvedivo, što se tiče nastave, dozvole i svega ostalog, ja pristanem. Rekoh može, ja sam za, super. Nisam tada točno znala o čemu se zapravo radi. Znala sam za priču ukratko, tko što, dakle Igor Goić (redatelj filma), Brane Čakić (autor projekta i scenarist). Igora sam poznavala od ranije, a za Branu sam čula. A i kolegici koja mi je javila da sam dobila glavnu ulogu vjerujem, tako da se nije radilo o pristanku “na prazno”.
Ipak, unatoč ugovoru i internoj zabrani, došlo je do odobrenja od strane dekanice akademije, kako?
– Umjesto da idem od ureda do ureda, od profesora do profesora, preskočila sam cijelu hijerarhijsku piramidu i zakucala sam na vrata dekanici osobno. Pristupila sam joj vrlo otvoreno. Rekla sam joj da nije u pitanju nikakva reklama, sapunica ili nešto slično. Objasnila sam joj da je u pitanju igrani film i glavna uloga. Rekla sam da mislim da je to prilika koju ne bih trebala odbiti s obzirom na to da sam dosta mlada. Gospođa dekanica se vrlo brzo složila sa mnom i rekla da nema nikakvih problema. Dobila sam potvrdu i dozvolu, međutim, nisam smjela nedostajati s nastave. U prijevodu je to nemoguća misija, ali što je tu je. Dogovor je pao i dobila sam dozvolu za glumu u Malom divu. Ako uzmemo u obzir da predavanja traju cijeli dan, nekad i nedjeljom, sve skupa je djelovalo kao nemoguća i neizvediva misija. Nazvala sam Branimira i sve mu objasnila. Rekao je da nema problema i da će knjigu snimanja napraviti prema meni. Rekao je doslovno ovim riječima: “kad ti budeš slobodna, započet ćemo sa snimanjem”. I tako je to krenulo. Doslovno sam dva ili tri mjeseca vikendima putovala za Zadar. Snimali smo cijele dane i bila sam vrlo umorna. Sve skupa je bilo vrlo iscrpljujuće i naporno.
Oni koji ga poznaju kažu da Enio ima energije za 20 ljudi.
– I više! ha-ha. Kad je nama ponestajalo energije i koncentracije, tu bi se uvijek našao Enio. On je zapravo jedan čudesan čovjek. On je zaista div. Skompali smo se odmah na početku suradnje, za vrijeme proba i čitanja, nije nam dugo trebalo zapravo. To se u pravilu vrlo rijetko događa na samom početku suradnje, jer teško se odmah zbližiti s osobama koje zapravo ne poznaš osobno. Inače vam treba neko vrijeme da nađete nekakav svoj prostor, pa onda ta druga osoba treba pronaći sebe i svoj prostor, ali ovdje je to djelovalo potpuno drugačije. Oboje smo se našli kroz nekakvu našu zafrkanciju, koju smo kasnije prebacili i privatno. Sjećam se kad bi srela Enija na Kalelargi, vikala bi mu “gdje si tata”, a on bi meni odvratio “ej čerce, di si, što ima”. Ukratko, stvorila se jedna zdrava atmosfera u kojoj je bio gušt raditi i snimati.
Kako bi opisala Konu?
– Kona je jedna mlada teenagerica koja spletom okolnosti ima oca koji je lokalni redikul. U maloj sredini u kojoj živi nije joj lako. Svaki dan se suočava s predrasudama i osuđivanjem zbog njega. Ona unatoč svemu ostaje djevojački pozitivna i želi mu pomoći i izvući ga iz svega toga. Nakon nekog vremena, Kona se suočava s realnošću i ostaje pozitivna unatoč svemu. Ne prebacuje lopticu na nikoga, već i dalje pokušava pomoći svom ocu. Rekla bih da se radi o izrazito zreloj teenagerici, posebno na duhovnoj razini koja je čudna za njene vršnjakinje, tako da je ona na neki način vrlo slična svom ocu jer je drugačija od okoline.
Postoji li kakva poveznica ili sličnost Kone i Paole u stvarnom životu?
– Možda postoji nekakva sličnost što se tiče energije i te djevojčice, jer ja inače i u kazalištu još uvijek igram profil djevojčice jer to proizlazi iz te nekakve energije. U tome smo slične Kona i ja. Sa pričom se nisam mogla privatno povezati. Dakle, samo u energiji i pozitivnosti smo slične (smijeh).
Par riječi o snimanju u Luni? Kaže ekipa sa seta da je bilo vrlo dramatično?
(Smijeh) – To je bio definitivno najgori dan snimanja. Došli smo vrlo rano u Lunu. Stigla sam večer prije, dakle spavala sam svega nekoliko sati, što zbog treme i stresa, zapravo je to bilo moje prvo snimanje. Putovali smo do Luna, ali smo u međuvremenu naišli na ogromnu kolonu turista, koje nitko tamo zapravo nije očekivao. I dobro, kad smo pomislili da će se kolona smanjiti, nakon nekoliko sati čekanja, ona se povećavala. Pošto je to bila jedina ulica, nismo mogli proći, pa ni zaustaviti promet, sve da smo to i htjeli. Snimali smo doslovno u pauzama. Zamolili bi smo poneko auto da se zaustavi. Doslovno je sve bilo “drž-nedaj”. Snimanje je trajalo cijeli dan i da me netko na kraju dana pitao što smo tu snimili, ne bih mu znala reći. Na kraju smo nakon cjelodnevnog snimanja dobili sedam minuta filma. Eto, sve je odrađeno po najvećem zvizdanu, na plus 30 stupnjeva s bočicama vode u ruci. Jedno vrlo traumatično iskustvo.
Film se prije nekoliko dana pojavio na internetu, u nepuna tri dan otvoren je preko 1900 puta. Komentar?
– Iskreno, i mene je iznenadilo kada sam vidjela da je film na internetu. To je vrlo veliki broj, nisam očekivala toliko otvaranja i gledanja filma za tako kratko vrijeme. Zapravo je to veliki uspjeh, opet, nakon godinu dana. Znam da Branimir i Igor nisu htjeli objaviti film radi festivala na koje je film bio prijavljen. Htjeli su ga maksimalno zaštititi i mislim da je to bilo opravdano. Sve u svemu, mislim da je dobro što je Mali div konačno objavljen jer je zaživio u Zadru. Bez obzira što je veliki broj ljudi došao na projekcije, znam da je jako veliki broj onih koji stalno pitaju “gdje je film i kada ga se može pogledati”. Eto, sad je na YouTube-u i svi ga mogu pogledati kad požele (smijeh). Drago mi je da nakon godinu dana opet stižu nove kritike i pohvale od ljudi koji su prvi put pogledali naš film. Sretna sam što je Mali div opet zaživio.
Koja su bila tvoja očekivanja, kakvi su komentari na glumu i film? Pohvale, kritike?
– Osobno sam bila jako skeptična, međutim, dobila sam jako puno pohvala. Kažem da sam bila skeptična iz razloga što sam jako kritična, prvo prema sebi, a onda i prema ostalima. Iskreno, bojala sam se jer se radilo o mom prvom filmskom iskustvu. Ipak sam se školovala isključivo za kazališnu glumu, izuzev nekoliko okvirnih predavanja. Ali daleko je to od filmskog iskustva. Pozornica i kamera su dva potpuno različita svijeta. Rekla bih, dvije krajnosti. Unatoč svemu tome, unatoč uvjetima u kojima smo radili, mogu reći da sam zadovoljna. Dragi su mi komplimenti, ali volim čuti i kritike.
Je li bilo kakvih novih poslovnih podviga nakon Malog diva što se tebe osobno tiče?
Je. Meni je Mali div otvorio vrata Avvantura Forum film festivala na što sam jako ponosna. Ove godine sam bila u žiriju za kratke filmove. Puno ljudi mi je prišlo i dosta smo razgovarali. Čast mi je što sam dobila to povjerenje da za AFF budem u žiriju i da ocijenjujem neke druge. Dosta dobro zvuči kad ti netko priđe i pita te “jesi li ti ona glumica iz Malog diva”. Sve u svemu, jako sam zadovoljna sa cijelom pričom oko Malog diva.
Za kraj, Paola nam je kazala ponešto i o suradnji s Branimirom Čakićem, dobrim duhom filma i autorom cijelog projekta.
– Brane je uvijek bio uz nas otvoren za sva pitanja puno smo na setovima razgovarali o tekstu sto i kako najbolje izraziti taj vrlo složen scenarij,vrlo je emotivno doživljavao sve scene,uvijek pun energije i entuzijazma,jako je lijepo bilo raditi s njim,a on je zaista od prvog do zadnjeg dana bio uz sve nas srcem i energijom koja uvijek gura negdje naprijed – za kraj će Paola, kojoj želimo sreću u daljnjem radu, bilo na filmu ili na daskama koje život znače.
