Kolumna Marka Pupića Bakrača: Guske u magli, drugi dio

Nakon završetka prvog svjetskog rata na našim prostorima su vladale vrlo složene prilike. Interesi Hrvatskog naroda bili su ugroženi pretenzijama Italije na dijelove jadranske obale, koje su joj sile Antante (Rusija,Francuska i Engleska) zajamčile Londonskim ugovorom. U takvim prilikama u Hrvatskoj jačaju snage koje se zalažu za stvaranje države „južnih slavena“ smatrajući da će tako ojačati položaj Hrvatske i lakše je sačuvati od talijanskih pretenzija. Gotovo sve političke opcije u tadašnjoj Hrvatskoj zalažu se za stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije kraljevine Jugoslavije). Svi u glas narodu propovijedaju kako je to naša jedina opcija,naš jedini izlaz.

Jedini glas razuma na tadašnjoj političkoj sceni bio je Stjepan Radić. On je tada izrekao svoj poznati govor upozorenja na sjednici središnjeg odbora Narodnog vijeća, tražeći da se ne zaključuje nikakav dogovor o ujedinjenju prije nego se utvrdi položaj Hrvatske u novoj državi , upozorivši vijećnike da »srljaju kao guske u maglu«. Međutim, prevladalo je mišljenje da se ujedinjenje provede što prije, pri čemu s hrvatske strane nisu postavljani gotovo nikakvi uvjeti kojima bi se zaštitili hrvatski interesi. S druge pak strane na Srpskoj političkoj sceni vladao je konsenzus da se ujedinjenje provede na načelima koje je postavio Ilija Garašanin u svom dokumentu Načertanije tj. na ideji države južnoslavenskih naroda sa izrazitom Srpskom dominacijom. U stvari za njih je ta nova država trebala biti krinka za ostvarivanje cilja zvanog velika Srbija.

Ujedinjenje je proglašeno 01.prosinca 1918 g. a proglasio ga je tadašnji regent Aleksandar nakon što mu je prethodno glavom i bradom Ante Pavelić pročitao dokument pod nazivom „Adresa“ kojim se nudilo bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom.

Zajednička država funkcionirala je bez Ustava 2 i pol godine, za koje vrijeme su srpski vladajući krugovi na čelu s monarhom, učvrstili već zauzete pozicije centralizirajući upravu. Prvi Ustav nove države izglasan je 28.lipnja 1921 g. na Vidovdan pa je nazvan Vidovdanskim ustavom. Njime je samo ozakonjena Srpska dominacija. Prema Ustavu unutarnje uređenje države strogo je centralističko, pa se jedinstvenim upravnim aparatom iz jednog centra upravlja cijelom državom. Taj centar je bio Beograd. Kralju je dano pravo da raspisuje izbore,saziva Narodnu skupštinu (na redovno ili izvanredno zasjedanje) te da je zaključuje i raspušta. Kralj je, dakle, mogao raspustiti skupštinu kadgod ocijeni da mu njezin sastav ne odgovara. Kralj je imao i pravo zakonodavne inicijative i to tako da preko vlade ili pojedinih ministarstava upućuje skupštini svoje zakonske prijedloge. Tek njegovom sankcijom zakonskih prijedloga koje parlament usvoji, ti prijedlozi postaju zakoni. Praktički je to značilo da je kralj imao pravo veta na zakone, budući da je mogao uskratiti potvrdu nekom zakonu bez obzira na to što ga je Skupština prihvatila i izglasala. Najzad, kralj proglašuje zakone i tek tada oni postaju obvezatni. Prema svim tim zakonodavnim ovlastima kralj je, zapravo, bio prvi zakonodavni činitelj.

Kralj je imao veliku vlast i u upravi prema Vidovdanskom ustavu, vlada je odgovorna kralju i Narodnoj skupštini što je omogućilo kralju da se upleće u rad vlade i da ih obara. Kralj imenuje predsjednika vlade i odobrava listu ministara koju mu predsjednik predloži. Tako su u praksi vlade ovisile o kraljevoj volji. Kraljeva je osoba bila nepovrediva. Njega se ne može pozvati na odgovornost, niti on može biti tužen za svoje političke čine. Za njih odgovara vlada, odnosno resorni ministri koji supotpisuju pojedine kraljeve akte iz svoje nadležnosti.
U sudskim ovlastima važno je da je kralj postavljao suce, birajući ih medu kandidatima koje je
predlagalo posebno tijelo.

Prema ustavu, kralj je bio vrhovni zapovjednik oružanih snaga države, on navješćuje rat i zaključuje
mir. On predstavlja državu u svim odnosima s drugim državama. Iz današnje perspektive nemoguće je na racionalan način objasniti zašto su tadašnji hrvatski političari pristali na ujedinjenje pod ovako ponižavajućim uvjetima posebno ako se uzme u obzir da nismo uspjeli ni sačuvati svoj teritorijalni integritet već smo Rapalskim ugovorom 1920 g. izgubili Istru, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu kao i grad Zadar a Rimskim paktom 1924 g. i Rijeku.

Danas smo opet u situaciji da smo pred ulaskom u jednu asocijaciju pri čemu umjesto da nas se iskreno informira vrši se propaganda najprizemnije vrste. Opet slušamo floskule da nam je to jedini izlaz,spas iz situacije u kojoj se nalazimo. Međutim EU nije projekt koji je zamišljen da funkcionira u interesu širokih narodnih masa već u interesu krupnog kapitala. Zato kad pitate turiste koji dolaze iz zemalja EU: kako živite nakon ulaska u uniju ? odgovor je gotovo identičan lošije. To isto čeka i nas. Razlozi koji se navode kao oni zbog kojih bi trebali ući u EU su od smiješnih, preko apsurdnih, do potpuno lažnih prikazivanja činjeničnog stanja. Tako imamo razloge tipa: neću se više morati zaustavljati na granici, Hrvatska je korumpirana zemlja i beznadežan slučaj pa ćemo to riješiti ulaskom u EU, dobit ćemo novac od EU za ove ili one svrhe, besplatno školovanje bilo gdje u EU, zapošljavanje u zemljama EU, doseći ćemo veći stupanj demokracije…

Sve u svemu mješavina između gomile gluposti i lažnih nadanja da će netko drugi riješiti naše probleme. Ako odemo u povijest, bilo dalju ili bližu, vidjet ćemo da zemlje kojima se trebamo pridružiti u EU nikada nisu imale pravedan i pošten odnos prema nama. Uvijek su ostvarivale svoje interese preko naših leđa, njihov odnos je bio jedino i uvijek imperijalistički. Očekivati da se u tom smislu nešto promjenilo i da će te zemlje početi raditi za naše dobro, čak i na uštrb svojih interesa, je vrlo naivno čak bih rekao i glupo. Upravo činjenica da je svaka zemlja u uniji sebično gledala svoje interese dovela je do situacije da je unija pred raspadom. Gotovo sve zemlje EU nalaze se u teškim ekonomskim problemima i trese ih dužnićka kriza. Tako je Grčka dužna preko 400 milijardi eura, što je kap u moru prema dugu Italije 1900 milijardi eura, Francuske 1800 milijardi eura, Velike Britanije 1500 milijardi eura i tako bi mogli nabrajati do unedogled, jer je situacija u gotovo svim zemljama identična. Reakcije čelnika EU na ovu situaciju su komične. Svakih 15-ak dana imaju ključni sastanak na kojem su, eto svojim pametnim mjerama spasili euro i EU. Tako su, recimo, prije nove godine „spasili“ Grčku paketom mjera koje su se uglavnom odnosile na prisilne restrikcije, uštede i otpuštanja, a uz taj paket odobrili su Grčkoj i 8 milijardi eura financiske pomoći. Naravno da te mjere nisu imale nikakvog učinka, jer 8 milijardi ne može spasiti nekoga tko je dužan 400 milijardi, a svatko tko ima iti malo pojma o osnovama ekonomije zna da kapitalizam jaše na potrošnji tako da svaka restrikcija i štednja dovode do pada potrošnje, a time pada BPD-a, čime se zaduženje može samo povećavati, a ne smanjivati. Tako se sada Grčka nalazi u još goroj situaciji nego što je bila prije nove godine, a EU čelnici priznaju da je Grčki dug nemoguće restrukturirat te da Grčka mora u bankrot. Pitanje je samo da li će to euro preživjeti, s obzirom da je jedva preživio i petak 13 kada je agencija za kreditni rejting Standard & Poor’s 9 zemalja EU snizila kreditni rejting, a padom eura pada i EU. Čak ako nekim čudom euro i preživi bankrot Grčke, zasigurno ga neće preživjeti Francuske i Talijanske banke koje drže ogromne količine Grčkog duga. S obzirom na situaciju u tim zemljama i dužničku krizu, vrlo je vjerojatno da će bankrot Grčke izazvati domino efekte, i kako će doći do bankrota Italije, Francuske i tko zna koga još, a samim time do raspada EU.

Kada se sve to uzme u obzir kao i činjenice da je trenutno u Grčkoj i Italiji suspendirana demokracija postavljanjem premjera koji nisu izabrani na izborima kao i da je procedura izlaska iz EU koja je propisana Lisabonskim ugovorom vrlo komplicirana i ne ovisi samo od naše volje, ( a jednom smo se već krvavo razdruživali), potpuna je enigma zašto nas politička elita neodgovorno i bezuvjetno tjera naglavačke u novu asocijaciju ne uzimajući u obzir trenutačno činjenično stanje, kao i loša povijesna iskustva, a poznato je da oni koji ne uče iz svoje povijesti osuđeni su povijest ponavljati. Današnji političari se ponašaju gotovo identično kao i oni koji su nas predstavljali 1918 g. podanički i irocionalno zanemarujći vitalne interese hrvatskog naroda. Samo ovaj put o sudbini ovog naroda i ove države odlučujemo mi sami na referendumu.

Nadam se kako ćemo biti pametniji od onih koji su nas predstavljali 1918 g. i onih koji nas predstavljaju danas, te kako ćemo na referendumu zaokružiti PROT