Kolumna Marka Pupića Bakrača: Vrijeme je

Za vrijeme novogodišnjih blagdana otišao sam s obitelji do prijatelja da im čestitamo i da malo ‘proćakulamo’ jer se dugo nismo vidjeli. Današnji tempo života je takav da imamo sve manje vremena za druženje. Uz hranu i piće započnemo razgovor o svemu i svačemu, a ponajviše o poslu i stanju u ovom našem gradu. Prijatelj, koji je inače privatni poduzetnik, požalio mi se kako se javio na jedan natječaj raspisan od strane grada, bio je jedini kandidat, ispunjavao sve uvjete, ali ovi dodijeliše posao drugoj firmi mimo raspisanog natječaja. Pročulo se to, zvali ga novinari ali on nije htio davati izjave, molio ih je da ne objavljuju ništa. Nije mu se dalo, pored pustog posla boriti sa vjetrenjačama, a bojao se da bi objavljivanje cijele priče moglo negativno utjecati na posao. Naravno, ogorčen je cijelim slučajem, muči ga to, borio se za ovu državu, a sada ga institucije sistema stavljaju u neravnopravan položaj i to u odnosu na čovjeka koji je bio važan kotačić bivšeg režima, kojem ova država nikad nije bila u srcu.

“Kad sam vidio tebe Marko da si se angažirao na listi Don Ivana Grubišića, zapitao sam se da li je došlo vrijeme da dignemo glas protiv ovog terora” – kaže prijatelj. Prešutio sam, prešli smo na druge teme.

Moj prijatelj je kao i ja, kao i svi vi, talac jedne kriminalno-političke grupacije koja je okupirala cijeli jedan grad, njegove građane i stavila ga u funkciju zadovoljavanja svojih potreba. Ništa bitno, nikakvi veći poslovi ne mogu proći bez njihovog amenovanja i njihovog udjela. Javljanje na natječaje je gubitak vremena i živaca, a ukoliko niste pripadnik navedene grupacije, ili u direktnom ‘dealu’ s njima, nemate nikakve šanse. Započnete li neki posao koji se isprepliće s njihovim, ubrzo ćete postati meta prijetnji i ucjena, a ako se ne savinete teroriziranje će se nastaviti uništavanjem vaše imovine pa i napadom na vaš fizički integritet. Obrazac je uvijek isti, primijenjen je već nebrojeno puta, a akteri se uglavnom izvuku nekažnjeni.

Tako mnogobrojne paljevine automobila po gradu nikad nisu riješene, za premlaćivanja napadači vrlo rijetko odgovaraju i u tim rijetkim slučajevima dobivaju uvjetne kazne.

Kako je to kad se počneš baviti poslom za koji nemaš dopuštenje na svojoj koži, među ostalima, osjetili su i mnogi novinari, pa tako sloboda govora više i ne postoji, a oni kojima je još uvijek stalo bivaju prozivani i zastrašivani prijetnjama.

U ovom gradu sve je pod kontrolom, sva vlast i moć podjeljena je između šačice ljudi, a mi ostali možemo uzimati samo mrvice koje padaju sa njihovog stola. Do sada smo uglavnom inertno promatrali razvoj situacije gledajući svoja posla i nadajući se kako će se ovim problemom pozabaviti institucije. Međutim, svojom inertnošću hranili smo zvijeri čijoj pohlepi, želji za vlasti i moći nema kraja. Oni se svakim danom sve više šire, zauzimaju točku po točku, a nama je životni prostor toliko sužen da u kojem god smjeru napravimo korak nailazimo na krak njihove hobotnice. Očigledno je da više nemamo što čekati, na svakom od nas je da se odredimo i zauzmemo stranu. Zajednički se oslobodimo terora jer od gubitka slobode veći je gubitak ne moći je tražiti.

Prijatelju,prijatelji, vrijeme je.