KOLUMNA HANE MEDIN – Šačica Božićnih pjevača

Sasvim neshvaćeni,  pjevali smo Božićne pjesme na ulicama grada.

U kataklizmičnoj situaciji ljudskih stavova, smjerova kojim idu generalne prilike, individualnim nesigurnim sudbinama, odlučilo je nas nekoliko ovaj Božić dočekati pjevajući. Skupili smo tekstove, naučili pjesme i onda sam nadobudno baš ja..razglasila to na internetu, nadajući se da će ljudi pokupiti vibraciju, da će dokučiti ideju, shvatiti cilja, da će se željeti upoznati, sabrati misli i dosjetiti,pridružiti se, te na moju objavu, mnoštvo ih se rado javilo. Pljeskali su virtualnog i ovog trenutka hvala im i na toj podršci. Jer, tehnologija se dalje čuje, nego tradicija. Javili su se neki svirači, javili su se neki čak i profesionalni pjevači, i ja sam sva ushičena mislila da će nas biti mnoštvo. Zašto uvijek sanjam o ravoluciji prilikom ostvarivanja ideje?! Možda zato jer uspjeh razvijam u nadi i djetinjoj naivnosti,no, ne radimo li to tako rado svi. Idealista u meni nadao se harmoniji zajedništva, nadala sam se buđenju, nadala sam se tom Božićnom duhu kojega osoba imalo pozitivna pokušava prenijeti na one za koje osječa toplinu. Kupila sam crvene kapice Djeda Mraza i to vrlo pozamašan broj i isprintala cijelu hrpu tekstova svima toliko dragih i poznatih. Smisleno i s ciljem, sa skupinom entuzijasta, počela sam pisati našu božićnu priču..

Pripremajući pjesmu na hladnoći, uz poznate i toliko voljene zgrade moga poluotoka, bila sam sretna i imala sam svrhu one božikovine, kuglica, kamina koji obasjava polutamnu sobu, obiteljske večere u kojoj svi pletu svoje priče i poklanjaju osmjehe. Sastali smo se na Narodnom trgu, svega šačica ljudi. Dvije gitare, nekoliko smrznutih sanjara i jedno malo, hrabro djetešce koje je mama dovela da od malih nogu osjeti veselje grupe, energiju ideje. Stajali smo tako tješeći se da će još netko doći, jer – obečali su! Gledali smo na sat, okretali se zvjerajuči ulicama, od nepoznatih ljudi vidjeli poznate, nadali se da su drugi, mi. No, svakako uvijek dođe realnost i vrati čovjeka u trezvenost samoga sebe. Uvijek su vlastite snage one koje se broje i one na koje možemo računati, ostalo su pokloni, iznenađenja postojanja i blagoslovi. Razumjeli smo poruku, i počeli se smijati tihom trgu, vlastitoj situaciji u koju smo se sami ”uvalili”,  crvenim kapicama koje smo vrlo brzo stavili na glavu, da bi se istaknuli za zabezeknuta lica koja su prolazila, da bi dali do znanja da svjetlimo nekom drugom svjetlošću, da nismo ludi, ali smo zaluđeni. Da nismo ”pomaknuti”, samo da smo svoji, da nismo egzibicionisti, ali da znamo voljeti, da se znamo složiti, da znamo poštovati grad, stanovnike, pa i svoje i tuđe grijehe koji su nam se kroz godinu i previše nagomilali.  Zapjevali smo svoju prvu božićno – uličnu pjesmu ispred glavnog bora koji je i sam izgledao neshvačeno u siromašnoj dekoraciji u stilu te hrvatske stvarnosti koja vrišti iz svakog kuta postojanja. Dok smo tako smrznutim rukama držali tekstove, grane su nas diraleb kao da nas tješe i kroz njih je puhao vjetar, kao da hvata koju notu nas usamljenih pjevača. Razumjeli smo se i u svakoj pauzi pljeskali sami sebi, ohrabrujuči ono što osječamo. Ljudi su nas gledali ispod oka dok su prolazili, nas ”čudnovate kljunaše” koji radimo nešto sasvim nerazumljivo. Samo je zapjevala pokoja bakica ili djed  dok su prolazili rukom pod ruku. Osječajući se kao da smo potjerali ljude s trga, odlučili smo pronači drugu lokaciju i opet se uvuči među svoje, među one za koje vjerujemo da su MI, a mi ONI i ”Narodi nam se” zaorilo je na Kalelargi…

Ovo su dani kad sve pršti od želja srdačnosti, ljubavi i zajedništva. Kad se glorificira blagost, a uzvisuje plemenitost, pa se pitam zašto nema nikoga pored nas? Zašto nas svi gledaju kao da smo vjesnici smaka svijeta? Zašto u državi gdje se poštuje vjera, djelujemo kao sekta? Ili su svi navikli na distanciranost, pa im je sve to skupa previše napadno. Ja samo projiciram ono što sam osjetila, ali ono što sigurno znam jest da je u svakom dobrom djelu prisutan veliki grešnik. Da među ”pticama trkačicama” koje su gotovo nestajale ispred nas poput vjetra ima i anđela i mraka. I opet slušam pjesmu, vračajući se. Gledam ta divna bića koja hladnih nogu, u pre tankim čarapicama svome gradu daju nešto što se platiti ne može. I ono što znam, stavljajuči sebe ispred svakoga, da sam slojevita, da sam puna grešaka i krivih procjena, da sam za nekoga kriva za uvredu, da sam kriva za dugovanje,da sam sakrila činjenicu, da sam uljepšala stvarnost, da sam ponekad neobjašnjivo svoja, da sam na dane ne osjetljiva na potražnje i dolazim do istine da i dobar čovjek može biti dužan nekome, da i onaj tko pokušava ispravno formirati svoje buduće dane, može biti grub jer djeluje impulzivno. Može biti procijenjen kao surov jer nije razumio ono što mu se plasiralo od nekoga nekada. I upravo takva, ja pjevam pokazujući jasno i lice, i glasom se ne skrivajući, već se javljajući,lokacijom i pojavom..Ja sam i ljubav, i hladnoća, ja sam i dužnik i osoba široke ruke, ja sam i more, ali i bara. Ja sam puna oprosta, ali i krvnik. Ali stojim iza onoga što se naziva mojim imenom i prezimenom, jer ne bježim, već se suočavam.

Što nas onda to odvaja od kvarljivih i istinski zlih? Da li postoji podjela na dobre i loše? Da li imamo pravo suditi druge, a veličati sebe, svoju obitelj i prijatelja? Napravite li analizu, tko je taj koji nije bez grijeha? Da je staviti samo dvije osobe, jednu pored druge, da mi budu publika u gradu, dok pjevam na ulici one najsvetije pjesme. O jednu da sam se ogriješila, a drugu da sam izvukla iz sigurne propasti. Jedna bi klečala, druga bi me pljunula. Pa ću ja reći da svi imamo svoje zakone, vlastiti moral, svoja pravila ophođenja i osobne nadogradnje. Ne radimo li na duhu. ne poliramo li srce, ne cjenimo li život u bilo kojoj formi, jednostavno stagniramo i odlazimo u sjenke koje ostaju nevidljive svemu što dovodi do rasta, uspjeha i istinske ljudskosti. Strah me da me netko nebi glasno osudio, pa i ljubav gledam opreznim očima koje tiho pjevušenje prolaznika, objašnjavaju kao kritiku. Percepcija, grijeh, osuda, napadi, loša iskustva, javno razotkrivanje nečega čega se sramimo, nečega što smo i sami ocjenili kao naš ”loš trenutak”, kao nešto što je loše i što više nikada ne smijemo ponoviti,  budi nam sram i zbog njega smo bezlični. Prihvatiti, zauzeti stav, boriti se za ono u što čvrsto vjerujemo da jesmo i za što možemo istaknuti nebrojeno dokaza, ključ je one unutarnje lampice zbog koje hodamo sasvim drugačiji od drugih. I alkoholičar pognute glave, zavrjedio je dodir pomirenja. Ako pokuša samo biti ono što želi osjetiti od svih onih koji su mu važni.

Ne brzam s osudama, jer i sama nosim vreču grijeha, nisam glasna kad iznosim mišljenje koje može nekoga prekrižiti, degradirati ili okarakterizirati, jer mogu očekivati vrlo skoro isti tretman. Zato sam odlučila pomno paziti kako djelujem i kako koračam, odlučila sam promišljati, prosuditi, i sama sebi pametovati. Odlučila sam i čitati retke iskusnijih od sebe, prizemljiti se tuđim iskustvima. Čast mi je kad pjevam u grupi u kojoj jedno djete nosi potpunu nevinost cijelog momenta, a ja osječam ljubav i poštovanje prema svakom tko djeli ono u što toliko vjerujemo. Osobno cijenim griješnika sa velikim srcem. jer se takav guši u krivnji. sasvim tiho, sam u vlastitoj agoniji i njegova savijest čini najoštrijeg suca. Takva će osoba rijetko ponavljati greške, učit će iz njih, priklanjat će se onima za koje osjeća da ispravljaju počinjeno, da su im oči pune suza, a osmjeh širok. I da pjevaju sami na glavnoj ulici, dok se između njih guraju prolaznici zahvačeni vlastitim teretima uz tiho rominjanje kiše.