Kolumna Hane Medin: Spavalice i krvnici

Čovjek je čudan, nelogičan, lažljiv i besvjestan. Okrutan, brz na osudi, a s druge strane toliko pun mogućnosti za dobro. Najveći problem čovječanstva nije ništa drugo osim ega. Ego je upravo glavni okidač svađa, podmetanja, netrpeljivosti, loših djela, nekarakternih poteza. Mi u stvari duboko spavamo, a ime toga sna je ego. I u tom snu može se svašta dogoditi, uništavaju se životi, ljude se stigmatizira, degradira i izolira. Ovisno o tome koliko je jak pojedinac koji prikuplja istomišljenike i koliko su sljedbenici labilni, neuki i povodljivi, pojedince se gotovo socijalno ubija. Pričamo stvari za koje se pretpostavlja da ih nećemo reći, upiremo prstom poput lovaca na vještice, neiskreno, napuhano i tendenciozno javno plasiramo optužbe, stvaramo krug pristaša negativizma. A zbog čega? Postoji li neka nagrada za metenje ispred tuđih vrata?

Postoji li priznanje za ulaženje u tuđe živote, za otkrivanje tuđih tajni, za razgolićavanje ljudske slobode da ima grijehe, da ima skrivene kutke svoga postojanja? Puno lajemo, puno grizemo, puno i previše ujedamo, bezobzirno ranjavamo, a ne postajemo sretniji. Uvjereni smo da činimo velike i značajne stvari, misleći da to cijeli svijet primjećuje, da se cijeli svemir bavi s time, da će nas se sjećati stoljećima, da ćemo imati svoje mjesto u povijesti i ime zapisano zlatnim slovima. No, život u vlastitom egu voda je stajaćica. Najveća bara upravo je on, onima i malih nepomičnih zaustavljenih lokvica. Pohlepa, požuda, ljutnja, ljubomora, posesivnost. Sve one sprječavaju naš prirodan tijek, našu spontanost. Čim ih uspijemo bar donekle osloboditi, slažući mnoge kamenčiće koji stvaraju smetnju, rijeka svijesti počinje protjecati lako i slobodno, i tada vas puno manje uznemiruju drugi.

Živimo osuđivani i osuđujemo! Bili vi svetac ili najveći grešnik, isto Vam se piše. Takva smo karakterna struktura. Sjećam se Lady Diane. U jednom trenutku svetica, pa onda preljubnica. Sjetim se i generala Gotovine, u jednom trenutku heroj nacije, a onda odjednom osuđen od desnice kao izdajnik zbog onoga što su izvukli iz konteksta. Majku Tereziju su prozivali da je izgubila vjeru, da je prestala moliti, da je sumnjala u Boga. Koliko je zaista nevinih ljudi prolazilo krizni put zbog onoga u što su vjerovali, što su rekli, što su učinili ili pokušavali ispraviti.. Uzmite u obzir nekog vašeg susjeda, prijatelja, rođaka. Ili pak načelnika općina, gradonačelnika, nekoga iz gradskih vlasti. I priznajte sebi da ista osoba ima ponešto loše, ali i ponešto dobro. Da u vama osobno prevladava ono mišljenje koje se formiralo prema djelu koje je dodirnulo direktno ili indirektno vas osobno. I najgora osoba koju bi ovoga trenutka mogli obznaniti ima pristaše i prijatelje. Da bi vas se što manje diralo, morate biti što više nevidljivi. Morate biti licem neupečatljivi, stavom neupadljivi, bezlični govorom. Mlaki djelom. Poput miševa sakriveni u svojim tamnim stanovima te na pitanja odgovarati nešto u stilu – kako većina kaže! Budete li slijedili takve upute, možete biti sigurni da ljudi o vama neće moći puno debatirati, jer o vama neće imati što reći. A kada umrete, bit ćete zaboravljeni čim se osmrtnica ispere kišom na oglasnoj ploči grada. Niti ste živjeli, nit ste postojali, nit ste ispunili neke svoje snove, niti ste ispoljili ono kvalitetno što je u vama spavalo možda ćete jedino faliti nekome od obitelji. Jer će stolica za vama zjapiti prazna. S druge strane, srećom. Postoje oni koji žive glasno.

Po svim pravilima pozitivnog ljudskog karaktera i duha..koji ruše barijere i po putu ponekog i ugaze. Očajno je žrtvovati se a biti gažen, prestrašno je davati, a biti omalovažavan, katastrofalno je stvarati mostove i prilike, a biti vrijeđan ili podvrgnut lažima.. Jednostavno dođe točka u životu kada se umorimo, kada lagano blijedimo, kada smo isušeni emocionalno i ubijeni duhom. Kad osjećamo da smo prošli gore nego da su nas fizički mučili. U ludilu bijesa ponekad svakom od nas tada dođe da se preda i da kaže: Ovo sam ja! Takav, grešan, no pun nade, truda, želje i ciljeva. Kad si me naumio uništiti, evo me na pladnju, učini mi najgore što možeš! Ajde, da vidimo pobjeđuje li djelo ili jezik! No, najrealnije je da su upravo takvi dio mišjih rupa koje sam spoznala, uvijek, i obavezno kukavički – anonimni, kao pojedinci ili licem, isključivo u masama. Viču i pišu: ”Kurvo, izdajniče, četniče, ustašo, gnjido, kriminalčino, kradljivče, lažni inženjeru, mediokritetu, seljačino, nulo…!!!”, a ne znaju da opisuju božju kreaturu u Njegovoj zaštiti. I da je energija poslana, najdivniji bumerang.

Zašto smo jedni drugima takvi neprijatelji? Zašto ne pustimo susjeda, poznanika, čovjeka na kojega smo bjesni da živi svoj život što dalje od nas. Ne moramo tražiti okrutne osvete , ne moramo biti gladni tuđe nesreće. Ne moramo provoditi one dane što su nam na zemlji poklonjeni mrzeći, poklopljeni agonijom vlastitog nezadovoljstva, frustracije. Znam one koji su u agoniji jer im emocija koju osjećaju prema nekome nije vraćena, pa se događa upravo ono da odaberu mržnju, umjesto tiho obožavanje. Znam i one koji smatraju da im je netko dužan novac, da su prevareni u vidu nekretnina, pokretnina. Da su nešto zaslužili, a nisu nagrađeni. Da su oštećeni na bilo koji maternalni način. I što se događa? Djeluje se osobnim vendetama, radi se na diskreditaciji pojedinca, na ponižavanju njega i njegove obitelji, na podmetanju, napuhavanju priča. Na formiranju pakla za optuženog. No, opet se pitam čemu?

Postoji li najpoštenije rješenje poput – pravnog. Riskirajte, i tražite rješenja po kakvim-takvim zakonima, i prepustite se tim nakupljenim dokazima za koje tvrdite da ih imate. Ljudi koji pravedno gledaju u oči, koji su svjesni svojih postupaka i karaktera, nikad se neće bojati stati pred bilo koga. Licem, imenom i prezimenom, osobnim podatcima. Da bi rekli činjenice. Znam ljude koji ostaju bez brakova na koje su navikli bez ljudi unutar zajednica s kojima dijele život, djecu i dobra. Godinama. Isto tako, znam koliko su ogorčeni ako se osjećaju ostavljanima. Koliko počinju izvirati sve one tajne koje su dijelili u braku koji je jednom bio protkan poštovanjem i emocijom. Onda počne iz usta koja su jednom djelila poljupce i nježnosti, izlaziti uvrede, prijetnje, manipulacije, ucjene. Zašto ne bi bilo i to ljudski? Čemu zadržavati nekoga nasilno, a ne poželjeti mu sreću i sebi potražiti svoju? Zašto ne stisnuti zube..ne progutati bol i ne nasmiješiti se osobi koja nam je poklonila toliko divnih uspomena, djecu, dom i ne reći : ” Zbog svega što smo imali, ja ti želim sreću ja ti želim radost i želim da budemo prijatelji. Jer smo jednom dijelili blaga na kojima smo oboje radili i u koja smo oboje vjerovali.” Znam ljude i koji mrze iz principa, znam i one koji vole jednostavno za sobom donositi nesreću. Znam ljude koji ne vole jer ne podnose različitost vjere, različitost shvaćanja slobode, koji odbijaju sve što je drugačije od onoga što su naučili. Lako mi je nabrojati razloge zbog kojih uništavamo one oko sebe, a teško sve one razloge ljubavi, oprosta, formiranja vlastitih ”vrata” koja nemaju prozor na tuđa. Osvrnut ću se samo kratko na moju katoličku vjeru.

Otvorite portale, sjednite u klokani, seoski kafić, prošetajte bolničkom čekaonicom, samo zaustavite nekolicinu poznanika kroz grad. U uši će vam ulaziti vreće smeča. a ako ne karakter, ako ne ljudskost, ako ne odgoj, bar nam vjera nalaže da opraštamo, da volimo, da se zalažemo za bližnjeg svoga, da dijelimo, da se žrtvujemo, da gradimo, a ne da rušimo..da dijelimo, da razumijemo.. U ničemu nismo JAVNI i raširenih ruku. Lica okrenutog prema svjetlu. U dobrim djelima smo sumnjičavi, znamo negodovati, ali neka netko drugi djeluje. Država nas ubija. To kao kokoši trpimo, uz koji glas negodovanja, koji klepet krilima, nismo jedinstveni u samospašavanju. Ali smo često grupirani kad je linč u pitanju i skupa smo u igri skrivača. Jasno je da če uvijek biti ”anonimnih ubojica” u svačijem životu pojedinačno.

Moj je savjet – živite svoj život, radite ono što radite, budite ono u što vjerujete da morate biti, dijelite dobro, budite suosjećajni i plemeniti i uvijek vjerujte čvrsto da vas čeka nešto lijepo, jer to zaslužujete upravo zbog svoga duha na kojem radite svakoga dana, sve ostalo loše, svaka bol nanesena od drugih, svaka optužba, udarac, kužni anonimci neka budu zalijepljeni na đonove vaših cipela u kojima vi hodate naprijed, a oni ostaju zauvijek zalijepljeni za pod prekriveni prljavštinom zacrtanih puteva sanjara i vizionara.
Probudite se i borite se za sebe, svoje brodice i vašu posadu! Čime? Besprijekornom ideologijom vlastitih duginih boja pobjede srca!