Kolumna Hane Medin – Sretni Blagdani svakom pojedinačno?

Sve o čemu čitamo, ako čitamo su grozote!  Obožavamo čitati priče ispunjene krvlju, nesrećom, bijedom, tugom drugih. To nas čini zaštićenima i nevidljivima u okvirima naših naoko sigurnih svjetova. Kad čovjek i pokuša napisati nešto lijepo, nešto smisleno, inspirirajuće, rijetko tko ima volje probaviti nečiji pokušaj prodavanja magle, snova ili vizija. Bile su ideje štampanja novina s dobrim vijestima, no jednostavno pozitiva nije ono što nas izvlači iz vlastitog crnila. Žao mi je vidjeti koliko smo se svi utopili u loše riječi, loša i sebična djela, u osvete, u negativizam stavova prema ljudima kojima smo okruženi. Jednom su dio prošlosti bili stupovi srama, danas se koristimo još brutalnijim metodama, još okrutnijim, danas upiremo prstom, šapućemo napuhane priče, javno ponižavamo, priklanjamo se masovnoj histeriji i javnom mijenju, očajno smo povodljivi, vjerujemo u ”lov na vještice”, tražimo izgon, zahtijevamo nanošenje boli, obožavamo biti sudac, porota i krvnik. Pre često su svi prvo krivi, nevaljali, loši, pokvareni. Jasno je da ljudi nikad ne žele biti potpuno otkriveni i da će u procesu bijega, rado žrtvovati nekog drugog.  Svakako da ne želim generalizirati, i logično je da postoje dobri i loši ljudi, no čini mi se da smo ”otišli” van svih granica onoga što znači ”biti čovjek”. Osjećam prečesto da smo se izgubili.

Funkcioniramo kao soliteri, kao preplašeni vojnici pred neprijateljskom vatrom, kao bijesni psi. Možda sam i ja nekad bila takva, povodljiv,. no sretnija sam sa onime što trenutno od sebe radim. Jedan veliki dio nas formiramo kroz djetinjstvo, druženje, ‘ulicu’, medije, no to je ljuštura onoga sto možemo biti. Najteže je nadograđivati same sebe, ali baš tu leži prilika da budemo ono čemu težimo dobiti od drugih. Jeste li zamijetili kako smo puni zamjerki za tuđe ponašanje? Jeste li svjesni da smo uvijek nekako nezadovoljni kako se oni s kojima smo okruženi prema nama ponašaju?  Jeste li primijetili kako vam i drugi nabrajaju zašto vaša okolina za vas nije dobra? Nije li više toga polako dosta? Zašto ne prekinemo taj začarani krug gorčine i sami počnemo plesti mrežu blagosti, emocije, plemenitosti i oprosta.  Mi živimo s ljudima o kojima u stvari loše mislimo, ustajemo protiv različitosti, izrugujemo se drugačijem oblačenju, izražavanju, ne priznajemo druge vjere, druge seksualne orijentacije, prijateljujemo s onima kojima ne vjerujemo, kojih se bojimo, od kojih imamo zadršku, koje smatramo nelojalnima, površnima, mutnima, neiskrenima, za koje smatramo da nas iskorištavaju. Uvukli smo se u zbrku glume, predstave, formalnosti, potrebe, proračunatosti.. Očajno je tako provoditi dane za koje nismo svjesni da su nam poklonjeni, dane u kojima imamo priliku živjeti smireno, voljeno, dane u kojima možemo pružiti puno, a oduzeti malo Toliko puta pomoći, a ništa ne odmoći. Dane kojima gospodarimo upravo mi sami, svojom voljom, namjerom, djelom, srcem. Sve je to bačeno u vjetar, jer živimo ljuti i odbojni, pomalo zločesti i ljubomorni I onda tako pijemo kavu s onima na koje sumnjamo, odlazimo vani s onima u koje nismo sigurni, razgovaramo o tajnama s onima za koje imamo osjećaj da će ih prenijeti dalje, grlimo se s onima za koje mislimo da će nas povrijediti ili izdati. A doma? Niti doma nismo uvijek sigurni od emocionalnih povreda, tako osjećamo u dubini duše. Važemo, preispitujemo, vrtimo po glavi… Jer supružnici se varaju, žive dvostruke živote, nose maske, izmišljaju, igraju igre. Djeca ne poštuju naša pravila, roditelji nas ne razumiju, ne podržavaju, oduzimaju i zadnju nadu skrivanja pod krilo. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu..i toliko gubimo slušajući te svoje strahove..toliko nesretno živimo prepuštajući se zamkama vlastite čežnje prema emociji. Sve sam to prošla i prolazim, svakodnevno.

Jeste li svjesni da što god da napravili, uvijek ćete imati neprijatelja. Uvijek će vas netko poniziti, ocrniti, degradirati, oblatiti, lagati. No,odlučila sam toga postati svjesna i odlučila sam se protiv toga boriti. Kako? Čitanjem i izjašnjavanjem. Okupljanjem duša koje svijetle, koje plaho opstaju bez obzira. Učenjem kako da budem sretnija, kako da budem više svoja, kako da vidim ono lijepo u životu, situaciji i gradu u kojem se nalazim.

Jednostavno ne želim vidjeti površinu nečijeg izgleda, jeli debeo, ima li neproporcionalne uši, ima li lošu frizuru, sirotinjske hlače, preširoke bokove, dugačak vrat. Ne želim znati tko je s kim proveo noć, da li je sklon alkoholu, sluša li narodnu muziku, vjeruje li u Budizam ili doma ima stotinu mačaka. Jer želim osjetit, želim čuti i dodirnuti ono što je većini nedokučivo. Ne želim biti dio slijepe mase, dio zatrovanih sjena od ljudi. Ja sam ja, živim, dišem i upijam, te volim. Slagalica od kockica prilika, oprosta, otvorenih ruku, zagrljaja, razumijevanja. Želim se probuditi u jutro i pročitati barem na društvenoj mreži  kako netko traži recept za bakalar, kako dvoje mladih stavljaju jedno drugome tople pjesme na ‘zid’, želim pročitati recept za kolače, poeziju osobenjaka, želim čuti kako je susjed pomogao susjedu, kako je baka dobila besplatno pecivo u pekari, želim pročitati vic, želim znati za tuđe ideje Želim se voziti do posla uživajući u glasnom pjevanju pjesme s radija, veseleći se sto je mačka preživjela pretrčavajući cestu, upijajući osmjeh trgovkinje koja mi dodaje jogurt,  milujući pogledom kamene ograde, korake školaraca, panoramu mog Zadra, starca koji po hladnoći prodaje drva. Težim živjeti da bi spoznala čarolije svake duše, svakog predmeta, svake vizure, svakog mjesta, svakog cvijeta. Što je život ako ne put prema spoznaji sebe i drugih? Što je uspjeh u životu ako ne privući što vise onih koji zaista gledaju, koji su budni kroz dane kojima hodaju.  Iskreno mi je žao i što se veselimo tuđim padovima.

Neki dan je jedan moj bliski prijatelj ostao bez posla, zamijenjen je stranački adekvatnijom osobom prema procjeni vodećih struktura. Svaki dan ostaje toliko ljudi bez oslonca, no želim iznijeti kratak primjer čovjeka kojega osobno poznam. On je školovan, nepristran, pravedan, nije u nikakvoj stranci, vrijedan, topao. Bio je nekim slučajem na visokom položaju. Poznavao me još davnih godina kad sam bila nevidljiva i bio je moj prijatelj. On je bio jedan od rijetko poštenih ljudi na visokom položaju u mom gradu. Imao je puno prijatelja, imao je još vise poznanika. Primao je puno osmjeha u lice. Primajući obavijest o svojoj smjeni, dva je dana premještao stvari, rješavao papirologiju i zaključivao svoj mandat. Danas mi je rekao – Hana, vidim da su došli dani kad me više nitko ne poznaje! Eto, kakvi smo mi ljudi. Moja je poruka – budimo jedan za drugoga! Ustanimo za svoja uvjerenja, za pomoć drugima, za spas društva u kojem se nalazimo! Karakter se gradi i ja ću uvijek stati na stranu manje sretnih, odbačenih, onih koje ne razumje okolina. Dobrodošli ste da pokušate sa mnom. Da se držimo skupa, da probijamo barijere prema snovima koji su različiti, ali u istom smjeru.