Kolumna Mladena Jankovića: Sudac pederu

Nek ide sve u tri lijepe pičke materine, i ja i nogomet! To mi je jedini suvisli zaključak koji imam nakon nešto više od 17 sati koji su prošli, od kada je sudac označio kraj patnji u Norveškoj. Zaista, tih 94 minute i nekih 28 sekundi više nikada neću vratiti. Otišli su bez da ću ikada znati kuda, kako i zašto. Ogorčenje i besmisao koji i danas postoji vjerojatno je primjereniji nekim puno ozbiljnijim temama i situacijama u životu, ali što ću. Mene ovo ždere. Pokušajte shvatiti, za 7 dana repka putuje na veliku scenu s velikim njuškama u nogometu, a prema onome što su jučer pokazali…

Oni koji ne razumiju zbog čega tolika frka oko prijateljskog susreta dviju reprezentacija, pogotovo još u nogometu, pokušajte si zamisliti vlastitu omiljenu razbibrigu kako vam nanosi bol i razočaranje. To vam je kao da ste fan španjolskih sapunica a da siromašna, ali dobrog srca, Juanita ne uspije završiti s bogatim, ali također dobrog srca, Juanom. Štoviše, ne da ne uspije završiti s njim, nego se prasica ni ne trudi. On tamo stoji sve onako lijep, bogat i dobrog srca, a ona, umjesto da umiljato trepće, hrani kokoši! E sad zamislite da vam neko pusti takvu sapunicu. Vi, kao i svaki zaludjeli fan, znate pravila sapunice. Znate koje su osnovne smjernice, ali idioti ih ne provode u dijelove, već ih svjesno zanemaruju. Tako je bilo i jučer. Već nakon 15 minuta bio sam siguran da neki vrag ne štima. Jednostavno sam znao, ne pitajte me kako. Vjerojatno zbog godina iskustva i nebrojenih proživljenih aritmija. Samo da napomenem kako nisam od onih koji tiho proživljavaju utakmice. Vičem, psujem i galamim. Nisam pretjerano ugodan u tim trenucima, ali to je sve iz ljubavi, morate to shvatiti. Ovoga puta nisam progovorio ni riječi do poluvremena.

Prisjetio sam se svog prijatelja Roberta koji mi je jednom prigodom objašnjavao kako je osjećao da tone, kada je njegov klub doživio peh. E pa ja sam se samo moga nadati da ću početi tonuti. Već sam bio na dnu. Nisam znao kako sam tamo došao. Prvih 45 minuta susreta između Norveške i Hrvatske kao da je prošlo kroz san. I to onaj neugodni kojem se ne možete sjetiti detalja, ali vas znoj oblije kada o njemu razmišljate. Priznajem neprimjereno sam zborio na poluvremenu. Uvrijedio sam širi krug obitelji igrača, izbornika, vjerojatno i sva njihova životna i vjerska opredjeljenja. Ništa bolje nije bilo ni nakon što je završio susret. Nešto manje riječi ali veća količina ogorčenosti. Majku i poljubim…
Iz nekog razloga danas razmišljam o roditeljima koji imaju iznimnonetalentiranu djecu za ples, a ovi se igrom slučaja nađu na velikoj priredbi, pred publikom. Što tim ljudima prolazi kroz glavu? Naravno da tu djecu i dalje vole, ali priželjkuju li da sve brzo prođe, ili se nadaju nekom “dodiru s neba” koji će učiniti da im se dijete ne osramoti do kraja. Tko zna što su moji roditelji mislili kada sam nastupao u zboru u osnovnoj školi. Doduše, njima je bilo lakše, moja profesorica, bez obzira na mutiranje, nije imala srca izbaciti me, pa mi je rekla neka samo otvaram usta. Vuk sit i koza cijela, zar ne? No što može naša nogometna reprezentacija? Ne možemo im reći da ne
igraju, pokazali su to jučer. Za tjedan dana nas čekaju Irci, Talijani i Španjolci. Hoće li biti neki “dodir s neba”, koji će javiti našima da ipak znaju igrati, ili će sve biti kratkog vijeka? Kao nepopravljivi optimist, iskrenije rečeno nepopravljivi mazohist koji uživa u boli, razočaranju, depresiji i jednom riječju – jadnom osjećaju, nadam se da će proći skupinu.

Naravno, još dan dva i sam ću potisnuti sjećanje na Norvešku, zaklinjat ću se u Srnin centaršut, Ćorlukinu sigurnost, Modrićevu genijalnost i Da Silvinu mogućnost egzekucije. San o osvajanju Europskog prvenstva bit će sve sjajniji i najvjerojatnije neće biti mrtav ni ako se naši budu vraćali prije vremena. Ipak, uvijek postoji ona “Zgazit ćemo ih idući put” ili “sudac je peder”….