Otvori članak

Table of Contents

pcelarstvo_radosevic201206301916480

Cijela nacija je jučer bila prikovana uz male ekrane gledajući i navijajući svim srcem za našu reprezentaciju koja je ispustila još jedno finale i ponovno ide u borbu za brončanu medalju. Prokletstvo hrvatskog polufinala se ponovilo po četvrti put zaredom i bacilo nas u borbu sa Španjolcima.

Slušajući razne komentare i članke nakon poraza od jakih Danaca na njihovom terenu, jednostavno ne mogu razumjeti razmišljanja naših građana koja se ponavljaju iz prvenstva u prvenstvo u bilo kojem sportu. Svi smo tu isti, počevši od moje malenkosti pa nadalje. Ili nam nitko ne valja ili je netko drugi kriv, pa tako u začarani krug iz kojega nema izlaza. Tako su sinoć u Hrvatskoj zasigurno svi imali diplomu rukometnog trenera i igrača koji bi to bolje vodili ili igrali umjesto aktera na terenu koji su sigurno dali sve od sebe za pobjedu. Zato ne možemo kriviti Ivana Čupića koji je promašio tri prilike, ne možemo kriviti izbornika, ne možemo kriviti suce. Svi su zajedno bili u tome, ako su zajedno u pobjedi onda su i u porazu skupa. Jednostavno, možemo reći da su Danci za nijansu bili spletom okolnosti sretniji. Ne braneći pritom niti izbornika, niti igrače jer bilo je tu grešaka. Ali to je, naravno,  sastavni dio sporta, mislim da im svima skupa treba stisnuti ruku i čestitati. Mi ne znamo kakav je tko na treningu, je li tko bolestan ili ne pa ne možemo određivati niti tko će igrati i tko je najspremniji u tom trenu. Svi su ljudi i svi griješe, ali ovima momcima treba čestitati jer su nas toliko puta razveselili i u borbi su za vjerovali ili ne 13. medalju s velikih natjecanja. Ali naravno da mi nismo zadovoljni s tim, mi nikad nećemo biti zadovoljni jer smo takvi, jadnog mentaliteta i nikad se nećemo promijeniti.

Hrvatska je mala zemlja sa samo četiri milijune stanovnika, a ono što nas je učinilo prepoznatljivima u svijetu je  najviše sport. Krenimo redom.

U nogometu smo u samom svjetskom vrhu stalno, imamo svjetsku broncu iz 1998. i stalno sudjelujemo na svjetskim smotrama. U košarci smo bili u vrhu pa smo pali, ali smo se ovog ljeta vratili u vrh.  Tenisači su nam uvijek u vrhu, imamo Goranov Wimbledon, ”salataru” iz 2005. itd. U Hrvatskoj padne snijeg jednom godišnje, a nemamo nijedno skijalište, ali gle čuda, imamo čak 9 olimpijskih medalja, 9 medalja sa svjetskih prvenstava, 4 velika globusa i 12 malih. To je nama sve normalno i podrazumijeva se da je to sve odlično. Te medalje su više cijenjene u ostalim zemljama nego kod nas jer kod nas se gleda samo što ne valja. Rukomet i vaterpolo su također posebna priča i to su dva sporta koja su nam donijela najviše veselja, ali opet to ništa ne vrijedi jer ako nije zlato onda ‘to nije to’.

Kad osvojimo olimpijsko zlato u vaterpolu, onda ne kažemo: ”Bravo momci, svaka čast što ste cijelo ljeto proveli pripremajući se i ginući za boje ove zemlje” nego kažemo da to i nije neki domet kad vaterpolo ionako igra samo par zemalja. Normalno je da osvojimo olimpijsko zlato u rukometu, ali ako smo iduće godine drugi onda ‘to nije to’. Ništa ne valja osim zlata. Naravno da svi želimo prvo mjesto, ali to nije uvijek moguće. Primjera radi, što bi trebali reći Nijemci koji su harali svjetskim rukometom,  a sad ih nema na mapi. Nadalje, u atletici imamo dvije vrhunske atletičarke koje su neprikosnovene u svojim disciplinama, ali mi ćemo radije reći kako su ovakve ili onakve nego im čestitati na uspjehu. U veslanju imamo stalno svjetske i olimpijske medalje. U borilačkim sportovima smo imali Željka Mavrovića, sad imamo Mirka Filipovića. Ovo ljeto smo imali čak u gađanju glinenih goluba olimpijsko zlato, ali to ipak nije atraktivno i koga briga za to. To je naš mentalitet. Da ne duljim, to se nikad neće promijeniti i mi nikad nećemo biti zadovoljni.

Zato ćemo ovo ljeto doći na ”pijacu” kupiti par stvari, a tamo neka bakica što prodaje zelje će se derati kako Modrić ili Mandžukić nemaju pojma i bolje neka se ostave nogometa, dok će u Hrvatskoj biti 4 milijuna nogometnih trenera. A kad prođe nogomet, onda će svi u devetom mjesecu postati košarkaški treneri. Prokleti nepopravljivi hrvatski mentalitet.

Posljednje

Šime Erlić nakon izbora za predsjednika države odlazi iz Ministarstva, HDZ-ovci kažu da ga se na silu "gura" za kandidata za gradonačelnika

Šime Erlić nakon izbora za predsjednika države odlazi iz Ministarstva, HDZ-ovci kažu da ga se na silu "gura" za kandidata za gradonačelnika

"On mora sam sa sobom raščistiti što mu je primarno u životu. Njegov obiteljski život dijelom je i javna stvar jer je nedavo pristupio Katoličkoj organizaciji, tj. "Bratovštini sv. Šime". Dakle, to podrazumijeva vjernost u braku, isključuje opijanje na javnim površinama i noćnim barovima".

Members Public