Kolumna Marka Pupića Bakrača: Viva la revolucion

Zbog događanja na ovim prostorima te dolaska na vlast bivše KPJ  komunističkom revolucijom, kao i donedavne blokovske podjele svijeta (gdje su u istočnim zemljama komunisti prigrabili vlast također komunističkim revolucijama), kad se spomene revolucija odmah se taj pojam povezuju sa komunizmom . Komunistički sustavi su jednostranački ustrojeni sustavi gdje  partija na vlasti vlada u ime radničke klase, više ili manje nekom vrstom diktature. Stoga se i pojam revolucija često sagledava u negativnom kontekstu. Međutim, sama riječ revolucija opisuje brzu i dramatičnu promjenu, za razliku od pojma evolucije koji označava sporu, postupnu promjenu. U političkom smislu revolucija se koristi kao sinonim za oružane pobune  kojima su cilj korjenite promjene u društvu. U pravilu je to pobuna potlačenih protiv svojih tlačitelja. Ona nastaje u uvjetima kada teret jarma i nepravde postaje preteško breme.

U Francuskoj je revolucija buknula kada su seljaci i radnici doslovno umirali od gladi, a istovremeno su morali plaćati visoke poreze od kojih se uzdržavala aristokracija. Dakle oni koji su stvarali i radili skapavaju, a oni koji žive od njihovog rada uživaju u obilju i blagostanju. Slična situacija je bila i u Meksiku, Rusiji, Kubi… prije samog izbijanja revolucije. Očaj i beznađe u najnižim, obespravljenim slojevima stanovništva, a s druge strane raskoš i raskalašenost društvene elite. Kada su gnjev i frustracije naroda dosegnule vrhunac, provalile su kao vulkan. Još i danas često se spominju i prikazuju mitske scene u kojima narodne mase Meksika, pod vodstvom legendarnih vođa Emiliana Zapate i Pancha Ville, sa usklikom „viva la revolucion“ na usnama, kao bujica ruše sve pred sobom. Njihova ogromna motivacija i hrabrost trijumfira u borbi sa znatno bolje opremljenim i naoružanim neprijateljem.

Danas nakon višestoljetne borbe za ravnopravnost živimo u demokratskom sustavu. Vlast bi trebala vladati u ime naroda i za narod. Odluke bi se trebale donositi uz potporu i u interesu širokih narodnih masa. Od naroda demokratski izabrani predstavnici trebali bi odgovarati samo onima koji su ih izabrali tj. biračima. U stvarnosti situacija je oprečna od one proklamirane u teoriji. Da bi neki zastupnik bio izabran mora proći unutarstranačku proceduru, dobiti potporu svoje stranke. Nakon toga treba odraditi financijski i medijski zahtjevnu kampanju. Završetkom izbornog procesa stranka i pojedinac koji je izabran,  dužnici su krupnog kapitala koji im je financirao kampanju, a koji također stoji iza medija koji su ih promovirali. Dakle „narodni“ zastupnik prvo je odgovoran svojoj stranci koja mu je omogućila da se kandidira, a istovremeno su stranka i zastupnik marionete u rukama krupnog kapitala. Posljedica toga je da ti „narodni“ zastupnici donose odluke i propise koji idu na ruku korporacijama, bankama, njihovim strankama i njima, a ne narodu. Štoviše najčešće su uperene protiv interesa običnih ljudi i provode se jašući na njihovim leđima. Građani pune proračune raznoraznim porezima i prirezima, a povlašteni s tim novcem raspolažu u interesu grupacija koje iza njih stoje, i grupacija kojima oni pripadaju. Opet imamo povlaštenu manjinu predvođenu političarima nasuprot širem sloju stanovništva na čijoj grbači ta elita živi.

Kako bi ostvarili svoje interese pripadnici elite nastoje opstruirati sve demokratske procese koji daju stanovništvu bilo kakav utjecaj na donošenje odluka. Tako u Hrvatskoj još od referenduma o Hrvatskoj samostalnosti 1991 g. nismo imali legitimno izjašnjavanje građana putem referenduma, bilo na državnoj bilo na lokalnoj razini. Čak i referendum o pristupaju Hrvatske EU, zbog kojeg je mijenjan Ustav RH, nije bio legitiman. Promjenama Ustava njemu je dan legalitet, ali s obzirom da je na birališta izašlo svega 43,51 % birača, taj referendum nema demokratskog legitimiteta.

U Zadru je također suspendirana demokracija u donošenju odluka od općeg društvenog značaja. Gradskim proračunom gospodarilo se u maniri lošeg gospodara – u političke svrhe i na korist pojedinih lokalnih tajkuna, često i sa kriminalnim pedigreom. Posljedica takvog raspolaganja proračunskim sredstvima je ogroman proračunski deficit, totalna insolventnost grada koji se nalazi u predbankrotnom stanju. Umjesto da odgovorni podnesu ostavke zbog stanja u koje su doveli gradske financije, oni su teret lošeg upravljanja odlučili prebaciti na građane uvođenjem prireza. Tu odluku donijeli su u potpunosti svjesni da je građani plebiscitarno ne podržavaju. Štoviše, na Gradskom su vijeću dizanjem ruku onemogućili građanima da se putem referenduma očituju o toj njihovoj odluci. Kakva je to demokracija (u doslovnom prijevodu – vladavina naroda) u kojoj manjina donosi odluke na uštrb većine, protivno volji i interesa većine?

Ipak grupa savjesnih građana ovoga grada odlučila je omogućiti građanima da se izbore za svoje pravo na referendum i izjašnjavanje o pitanju prireza. Da bi ostvarili to svoje pravo, ne morate goloruki jurišati na zidine tvrđave Bastille, kao obespravljeni i ugnjetavani za vrijeme francuske revolucije. Dovoljno je da ustanete iz svojih naslonjača i kauča, odete do trga i potpišete peticiju za raspisivanje referenduma u što većem broju.
Ukoliko sad ne kažete STOP ovoj pljački i zloupotrebi demokracije, stanje će se sve više pogoršavati, prava će se smanjivati, uzimati će nam sve više, pitati će nas sve manje. Na kraju će zbog naše inertnosti, naši potomci pritisnuti bezizlaznošću i besperspektivnošću, biti prisiljeni na znatno radikalnije mjere i žrtve od jednog potpisa. To nas upozorava i povijest, učiteljica života.